Talijanski izbori, na kojima su pobijedile populističke stranke, mogu imati ozbiljne posljedice na vanjskopolitičke odnose Italije, osobito prema Sjevernoj Africi. Italija je dosta ulagala posljednjih godina u Libiju, ponajviše kako bi zaustavila val imigracije iz te zemlje, odakle tisuće migranata i izbjeglica stiže na talijanske obale. Samo u siječnju ove godine, rutom iz Libije do Italije Sredozemlje je prešlo 4740 osoba, a prošle godine sveukupno je stiglo 119 tisuća ljudi. Na južnim talijanskim obalama je raspoređeno 400 talijanskih redarstvenika, a prošle godine je ministar unutarnjih poslova Marco Minniti (iz Demokratske stranke) potvrdio kako je uspješno smanjen broj dolazaka, čak za 87 posto. Unatoč tome, desno populističke stranke kao što je Sjeverna Liga, smatraju da je i to previše, te nastoje smanjiti dolazak migranata kontroverznim metodama koje su naišle na ozbiljne kritike u zemlji i inozemstvu.
Libija je Italiji najvažnija zemlja Sjeverne Afrike. Od 1911. do 1947. Libija je bila talijanska kolonija, a od 1947. godine održavaju relativno bliske odnose, čak i u vrijeme kada je međunarodna zajednica smanjila veze s Libijom za vrijeme vladavine Muamara Gadafija. Libija je izvozila Italiji značajne količine nafte, a odnosi su postali još bolji početkom 21. stoljeća, kada su nastali oblici suradnje za zaustavljanje ilegalne migracije u Italiju. Tada je Gadafi pristao na agresivno zaustavljanje migranata iz subsaharske Afrike koji su koristili Libiju kao tranzitnu zemlju prema Italiji, a zauzvrat je dobivao međunarodnu pomoć i uspješno dobio talijansko lobiranje u Europskoj uniji što je rezultiralo micanjem sankcija. Dodatno se Italija u ljeto 2008. godine ispričala za štete i priznala moralnu odgovornost za patnje libijskog naroda tijekom razdoblja talijanskog kolonijalizma, što je prva takva isprika nekadašnje kolonijalne sile u prošlosti. Godinu dana potom je Gadafi po prvi puta posjetio Italiju u cijeloj svojoj 40-godišnjoj vladavini, no to ga nije spasilo svrgnuća. Italija je zapravo radila protiv Libije i njezine vlade, a govorka se kako je Rim bio dužan Gadafiju previše novaca. Taj dug je naglo prestao postojati nakon što je Italija priznala Nacionalno prijelazno vijeće kao libijsku vladu. Talijanska energetska kompanija Eni nastavila je proizvodnju nafte vrlo brzo nakon početka libijskog građanskog rata. Migranti, međutim, i dalje dolaze, koristeći bezakonje i slobodnu putanju prema južnim obalama Sredozemnog mora.
Sličan dogovor kao s Gadafijem, ministar Minniti pokušava dobiti i s libijskom vladom u Tripoliju koju vodi Fajez al-Saradž. Fondovi koji su dostupni Italiji navodno odlaze milicijama i militantnim skupinama koji imaju sposobnost zaustaviti krijumčarenje ljudi i spriječiti isplovljavanje novih brodova s libijske obale. Ovakvi pokušaji već su doveli do sukoba između državne i plemenske milicije. Minniti gotovo sigurno neće ostati ministar unutarnjih poslova nakon što se stvori nova vlada, iako je još teško pogoditi kako će ona izgledati. Jasno je da su Talijani odustali od tradicionalnih stranaka lijevog i desnog centra, te se okrenuli koaliciji bivšeg premijera Silvija Berlusconija Forza Italia, Pokretu 5 zvijezda i Sjevernoj Ligi. To znači da će iz ovih stranaka doći političari koji će preuzeti glavne pozicije u vođenju nove vlade i oblikovanju budućih politika migracije i odnosa prema Libiji.
Sjeverna Liga bi mogla zauzeti najčvršću poziciju protiv migracije i povećati kontakte s vođom Libijske nacionalne vojske generalom Halifom Hifterom kao jedinom osobom koja može popraviti stanje u toj zemlji. Sjeverna Liga ima snažnu protuimigrantsku platformu, te koriste retoriku i populizam sličan američkom predsjedniku (čak koriste pojam 'Prvo Italija'). Stranka također podupire europski Marshallov plan za Afriku kojom se pokušava stvoriti program masovne izgradnje infrastrukture i trgovačkih odnosa kako bi se gospodarski unaprijedio afrički kontinent i time spriječili valovi iseljavanja. S druge strane, Pokret pet zvijezda je više izolacionistički. Prošle godine se stranka protivila povećanju talijanskih trupa u misijama van zemlje, a ako će biti jezičac na vagi nove stranke vjerojatno će utjecati i na smanjivanje talijanskog sudjelovanja u kreiranju europske vanjske politike. Kao i Sjeverna Liga, Pokret pet zvijezda je euroskeptična stranka i ima pozitivne odnose prema Rusiji. Ipak, Pokret pet zvijezda nikad nije bio jasan u stvarima vanjske politike pa može iznenaditi kontinuitetom talijanskih odnosa prema Libiji.
Ono što povezuje ove tri populističke stranke jest neobazrivost na kontroverzne pothvate i izjave na rubu skandala. To smo već vidjeli mnogo puta u Italiji, a talijanski birači očito vole takvu političku scenu. Humanitarna pomoć će vjerojatno biti smanjena, ali bi Rim mogao s Tripolijem dogovoriti takve poteze koji bi izazvali skandale na globalnoj razini. Rezultat toga bi bio loš, jer su kratkoročna rješenja i dogovori oko zaustavljanja imigranata zapravo vrlo skupa. Na kraju bi se krijumčarske bande i milicije mogle sukobljavati i dodatno destabilizirati Libiju. U tom slučaju će izolacionizam populista morati biti preokrenut, pa će Italija morati vojno intervenirati u Libiji. S druge strane, neke stranke predlažu osnivanje kampova za pristigle izbjeglice u Libiji, s pokušajem rješavanja procesa azila i zaustavljanja migrantskog vala izvan svoje zemlje. Obale Sicilije i Kalabrije ionako su već prenapučene i talijanska obalna straža ne može spriječiti dolazak novih migranata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
