Talijanski izbori, na kojima su pobijedile populističke stranke, mogu imati ozbiljne posljedice na vanjskopolitičke odnose Italije, osobito prema Sjevernoj Africi. Italija je dosta ulagala posljednjih godina u Libiju, ponajviše kako bi zaustavila val imigracije iz te zemlje, odakle tisuće migranata i izbjeglica stiže na talijanske obale. Samo u siječnju ove godine, rutom iz Libije do Italije Sredozemlje je prešlo 4740 osoba, a prošle godine sveukupno je stiglo 119 tisuća ljudi. Na južnim talijanskim obalama je raspoređeno 400 talijanskih redarstvenika, a prošle godine je ministar unutarnjih poslova Marco Minniti (iz Demokratske stranke) potvrdio kako je uspješno smanjen broj dolazaka, čak za 87 posto. Unatoč tome, desno populističke stranke kao što je Sjeverna Liga, smatraju da je i to previše, te nastoje smanjiti dolazak migranata kontroverznim metodama koje su naišle na ozbiljne kritike u zemlji i inozemstvu.
Libija je Italiji najvažnija zemlja Sjeverne Afrike. Od 1911. do 1947. Libija je bila talijanska kolonija, a od 1947. godine održavaju relativno bliske odnose, čak i u vrijeme kada je međunarodna zajednica smanjila veze s Libijom za vrijeme vladavine Muamara Gadafija. Libija je izvozila Italiji značajne količine nafte, a odnosi su postali još bolji početkom 21. stoljeća, kada su nastali oblici suradnje za zaustavljanje ilegalne migracije u Italiju. Tada je Gadafi pristao na agresivno zaustavljanje migranata iz subsaharske Afrike koji su koristili Libiju kao tranzitnu zemlju prema Italiji, a zauzvrat je dobivao međunarodnu pomoć i uspješno dobio talijansko lobiranje u Europskoj uniji što je rezultiralo micanjem sankcija. Dodatno se Italija u ljeto 2008. godine ispričala za štete i priznala moralnu odgovornost za patnje libijskog naroda tijekom razdoblja talijanskog kolonijalizma, što je prva takva isprika nekadašnje kolonijalne sile u prošlosti. Godinu dana potom je Gadafi po prvi puta posjetio Italiju u cijeloj svojoj 40-godišnjoj vladavini, no to ga nije spasilo svrgnuća. Italija je zapravo radila protiv Libije i njezine vlade, a govorka se kako je Rim bio dužan Gadafiju previše novaca. Taj dug je naglo prestao postojati nakon što je Italija priznala Nacionalno prijelazno vijeće kao libijsku vladu. Talijanska energetska kompanija Eni nastavila je proizvodnju nafte vrlo brzo nakon početka libijskog građanskog rata. Migranti, međutim, i dalje dolaze, koristeći bezakonje i slobodnu putanju prema južnim obalama Sredozemnog mora.
Sličan dogovor kao s Gadafijem, ministar Minniti pokušava dobiti i s libijskom vladom u Tripoliju koju vodi Fajez al-Saradž. Fondovi koji su dostupni Italiji navodno odlaze milicijama i militantnim skupinama koji imaju sposobnost zaustaviti krijumčarenje ljudi i spriječiti isplovljavanje novih brodova s libijske obale...
Libija je Italiji najvažnija zemlja Sjeverne Afrike. Od 1911. do 1947. Libija je bila talijanska kolonija, a od 1947. godine održavaju relativno bliske odnose, čak i u vrijeme kada je međunarodna zajednica smanjila veze s Libijom za vrijeme vladavine Muamara Gadafija. Libija je izvozila Italiji značajne količine nafte, a odnosi su postali još bolji početkom 21. stoljeća, kada su nastali oblici suradnje za zaustavljanje ilegalne migracije u Italiju. Tada je Gadafi pristao na agresivno zaustavljanje migranata iz subsaharske Afrike koji su koristili Libiju kao tranzitnu zemlju prema Italiji, a zauzvrat je dobivao međunarodnu pomoć i uspješno dobio talijansko lobiranje u Europskoj uniji što je rezultiralo micanjem sankcija. Dodatno se Italija u ljeto 2008. godine ispričala za štete i priznala moralnu odgovornost za patnje libijskog naroda tijekom razdoblja talijanskog kolonijalizma, što je prva takva isprika nekadašnje kolonijalne sile u prošlosti. Godinu dana potom je Gadafi po prvi puta posjetio Italiju u cijeloj svojoj 40-godišnjoj vladavini, no to ga nije spasilo svrgnuća. Italija je zapravo radila protiv Libije i njezine vlade, a govorka se kako je Rim bio dužan Gadafiju previše novaca. Taj dug je naglo prestao postojati nakon što je Italija priznala Nacionalno prijelazno vijeće kao libijsku vladu. Talijanska energetska kompanija Eni nastavila je proizvodnju nafte vrlo brzo nakon početka libijskog građanskog rata. Migranti, međutim, i dalje dolaze, koristeći bezakonje i slobodnu putanju prema južnim obalama Sredozemnog mora.
Sličan dogovor kao s Gadafijem, ministar Minniti pokušava dobiti i s libijskom vladom u Tripoliju koju vodi Fajez al-Saradž. Fondovi koji su dostupni Italiji navodno odlaze milicijama i militantnim skupinama koji imaju sposobnost zaustaviti krijumčarenje ljudi i spriječiti isplovljavanje novih brodova s libijske obale...
