Međunarodna zajednica, kao rješenje za probleme kolektivnog političkog poretka, izgleda nema kapaciteta da se nosi s transnacionalnim izazovima kao što su klimatske promjene, globalna sigurnost i financijska nestabilnost. Uistinu, struktura međunarodne zajednice je sama postala značajnom preprekom u gorućim pitanjima globalnog upravljanja. Kao jedan od značajnih odgovora jest ponovna pojava gradova kao važnih dionika međunarodne scene. Preuzeli su nove upravljačke uloge i time ispunili rupe nacionalnih država, a svojim doprinosom u novoj strukturi globalnog upravljanja već se vidi da će međunarodni odnosi u 21. stoljeću biti velikim dijelom odnosi među gradovima.
Nedavno je politički teoretičar Benjamin Barber pozvao na stvaranje parlamenta gradonačelnika. Njegov argument uključuje neuspjeh države za odgovore na ozbiljna pitanja transnacionalne uprave, ali i sve veće distanciranje od vlastitih građana koji sve više osjećaju demokratski deficit. Barber smatra da je renesansa urbanog života rješenje za mnoge probleme nacionalne države. Barber ne govori ovdje o utopijskom ili idejnom stvaranju mreže megagradova. Te mreže zapravo već postoje. U svijetu se mogu naći Skupina C40 za klimatsko vodstvo, Međunarodno vijeće lokalnih inicijativa za okoliš, Gradonačelnici za mir, Međunarodni savez pobratimljenih gradova, Ujedinjeni gradovi i lokalne uprave, te Europski forum za urbanu sigurnost. Postoji zapravo preko 200 različitih udruženja gradova na svijetu.
Kad se sagleda takvo mnoštvo međugradskih aktivnosti onda se može reći da naseljavamo decentralizirani planet umreženih gradova, provincija i regija. Njima očito dominiraju tradicionalne nacionalne države, ali ujedno su premrežene poddržavnim i nedržavnim akterima, multinacionalnim korporacijama i globalnim financijskim institucijama, pa sve do građanskih nevladinih udruga i globalnih društvenih pokreta. Ove mreže su narasle do razine ispravaka državnih pogrešaka. Pritom, transnacionalne urbane mreže nisu izazov državi, gdje rast gradova znači pad država. Rast gradova bi se mogao sagledati kao preživljavanje države, ali ujedno pokazuje da gradovi mogu sami odlučivati i donositi vlastite političke odluke.
Primjer jest program UN-Habitata. Nacionalne države, kao članice Ujedinjenih naroda, održati će u ekvadorskom glavnom gradu Quitu sredinom listopada 2016. strategiju za održiv, jednak i društveno pravedan urbani razvoj. S jedne strane gradovi razvijaju te strategije, ali ih ipak sankcioniraju države. Očito je da države ne mogu pustiti kontrolu nad gradovima kao dijelu svog teritorija. U dugoročnom pogledu, međutim, postoji ozbiljna prijetnja rasta napetosti između gradova i država u pogledu moći, vlasti i legitimnosti. Dugo vremena su gradovi promatrani kao podnacionalni politički entiteti, internalizirani unutar teritorijalnih granica svojih država i izvan izravnog zanimanja međunarodnih odnosa. Zasad gradovi također odražavaju transformaciju same države.
Ali u većem dijelu povijesti, gradovi su bili jača središta moći od država. Od antičkih grčkih polisa pa do relativno nedavnih Hanseatskih gradova, oni su bili isto što su i danas - sjedišta političkog, gospodarskog i kulturnog života. Predviđa se da će do 2050. preko 66 posto svjetskog stanovništva živjeti u gradovima. Milijunskih gradova je 1950. bilo 75, a 2011. 447. U desetljeću između 1990. i 2000. došlo je do 30 posto porasta u veličini urbanih naselja u razvijenom svijetu, te 50 posto u državama u razvoju. Ti gradovi su oblikovani modernom tehnologijom, kao i velikim socijalnim razlikama. Oni su sami po sebi skovani prema logici tržišnih sila, stalno u potrazi za svojom ulogom u globalnom kapitalu, a posebice u vidu trgovanja nekretninama i infrastrukturnih projekata. Gradovi su većinom prošli neoliberalno restrukturiranje i prihvatili ubrzanu globalizaciju. Preko 80 posto globalnog ekonomskog outputa generira se u gradovima, koji su područja proizvodnje, inovacije i bogatstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
