Dogovor između Europske unije i Turske smatra se glavnim doprinosom u zaustavljanju migracijske krize iz 2015. i 2016. godine, ali se danas smatra mitom koji govori kako su takvi dogovori uspješni. Jednostavan je odgovor: nisu. Nadahnuta navodnim uspjehom dogovora s Turskom, Europska unija je pokušala ostvariti slične dogovore s drugim nacijama, osobito onih koje su tranzicijske države migranata. U lipnju 2016. godine najavljena je financijska i logistička potpora zemljama unutar Okvira migracijskog partnerstva, među kojima su Mali, Niger, Jordan i Senegal. U veljači 2017. godine, Deklaracija iz Malte uključila je niz intervencija Europske unije u Libiji, među njima i pomoć lokalnim vlastima i drugim skupinama, a zauzvrat tražila smanjivanje broja ljudi koji prelaze Sredozemlje. Ovaj dogovor je i dalje krhak i vrlo kontroverzan s obzirom da Europljani ne provjeravaju kako se ti migranti zaustavljaju. Ovi odgovori Bruxellesa postavljaju velik naglasak na glavne tranzitne rute prema Europi: kroz Tursku ili preko regije Sahel i kroz Libiju. A sada se spremaju novi događaji koji će donijeti nove šokove.
Prvi korak prema tome je promjena sastava migranata. Zemlje otkuda dolaze bit će daleko raznolikije i bliže europskom središtu. Ovdje se govori o turskim građanima koji bježe od sve veće autoritarnosti vlasti u Ankari; Libijcima koji se pridružuju drugim afričkim migrantima u bijegu od kaosa i nesigurnosti; kao i Ukrajincima koji se premještaju prema zapadu nakon što je koruptivna vlast u Kijevu pokazala nemogućnost ispunjavanja brojnih obećanja, a donijela neodvojiv krug sukoba i siromaštva. Uzorak ovakvih događaja se već vidi. Broj turskih državljana koji traže azil u Europi je daleko veći nakon pokušaja vojnog prevrata u ljeto 2016. godine, od 4980 tražitelja azila 2015. godine na 15625 osoba u 2017. godini. U Grčkoj i Njemačkoj se taj proces najviše vidi.
Na ruti srednjeg Mediterana već se primjećuje veći broj Tunižana i Libijaca koji pokušavaju prijeći more prema Italiji. Od siječnja 2017. godine Sredozemlje je prešlo 6762 Tunižana i 1352 Libijaca, prema podacima UNHCR-a; iako to komparativno nije velika brojka, ona ne uključuje velik broj ljudi koji pokušavaju prijeći Sredozemlje. Podjednako se tako brojka od 1,8 milijuna raseljenih Ukrajinaca vodi samo u statistici, a samo u Poljskoj živi više od dva milijuna Ukrajinaca.
U tom kontekstu, strategija europskog partnerstva je većinom mrtva. Tražitelji azila traže svaku moguću rupu u europskim zakonima kako bi postali građanima Europske unije. Pri tome ne odlaze tražiti azil u Njemačku ili Belgiju, već tamo gdje je sustav azila najslabiji, kao u Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Španjolskoj. Neke zemlje, kao Poljska, izbjegle su navalu azilanata davanjem radnih dozvola, kao što j...
Prvi korak prema tome je promjena sastava migranata. Zemlje otkuda dolaze bit će daleko raznolikije i bliže europskom središtu. Ovdje se govori o turskim građanima koji bježe od sve veće autoritarnosti vlasti u Ankari; Libijcima koji se pridružuju drugim afričkim migrantima u bijegu od kaosa i nesigurnosti; kao i Ukrajincima koji se premještaju prema zapadu nakon što je koruptivna vlast u Kijevu pokazala nemogućnost ispunjavanja brojnih obećanja, a donijela neodvojiv krug sukoba i siromaštva. Uzorak ovakvih događaja se već vidi. Broj turskih državljana koji traže azil u Europi je daleko veći nakon pokušaja vojnog prevrata u ljeto 2016. godine, od 4980 tražitelja azila 2015. godine na 15625 osoba u 2017. godini. U Grčkoj i Njemačkoj se taj proces najviše vidi.
Na ruti srednjeg Mediterana već se primjećuje veći broj Tunižana i Libijaca koji pokušavaju prijeći more prema Italiji. Od siječnja 2017. godine Sredozemlje je prešlo 6762 Tunižana i 1352 Libijaca, prema podacima UNHCR-a; iako to komparativno nije velika brojka, ona ne uključuje velik broj ljudi koji pokušavaju prijeći Sredozemlje. Podjednako se tako brojka od 1,8 milijuna raseljenih Ukrajinaca vodi samo u statistici, a samo u Poljskoj živi više od dva milijuna Ukrajinaca.
U tom kontekstu, strategija europskog partnerstva je većinom mrtva. Tražitelji azila traže svaku moguću rupu u europskim zakonima kako bi postali građanima Europske unije. Pri tome ne odlaze tražiti azil u Njemačku ili Belgiju, već tamo gdje je sustav azila najslabiji, kao u Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Španjolskoj. Neke zemlje, kao Poljska, izbjegle su navalu azilanata davanjem radnih dozvola, kao što j...
