Dogovor između Europske unije i Turske smatra se glavnim doprinosom u zaustavljanju migracijske krize iz 2015. i 2016. godine, ali se danas smatra mitom koji govori kako su takvi dogovori uspješni. Jednostavan je odgovor: nisu. Nadahnuta navodnim uspjehom dogovora s Turskom, Europska unija je pokušala ostvariti slične dogovore s drugim nacijama, osobito onih koje su tranzicijske države migranata. U lipnju 2016. godine najavljena je financijska i logistička potpora zemljama unutar Okvira migracijskog partnerstva, među kojima su Mali, Niger, Jordan i Senegal. U veljači 2017. godine, Deklaracija iz Malte uključila je niz intervencija Europske unije u Libiji, među njima i pomoć lokalnim vlastima i drugim skupinama, a zauzvrat tražila smanjivanje broja ljudi koji prelaze Sredozemlje. Ovaj dogovor je i dalje krhak i vrlo kontroverzan s obzirom da Europljani ne provjeravaju kako se ti migranti zaustavljaju. Ovi odgovori Bruxellesa postavljaju velik naglasak na glavne tranzitne rute prema Europi: kroz Tursku ili preko regije Sahel i kroz Libiju. A sada se spremaju novi događaji koji će donijeti nove šokove.
Prvi korak prema tome je promjena sastava migranata. Zemlje otkuda dolaze bit će daleko raznolikije i bliže europskom središtu. Ovdje se govori o turskim građanima koji bježe od sve veće autoritarnosti vlasti u Ankari; Libijcima koji se pridružuju drugim afričkim migrantima u bijegu od kaosa i nesigurnosti; kao i Ukrajincima koji se premještaju prema zapadu nakon što je koruptivna vlast u Kijevu pokazala nemogućnost ispunjavanja brojnih obećanja, a donijela neodvojiv krug sukoba i siromaštva. Uzorak ovakvih događaja se već vidi. Broj turskih državljana koji traže azil u Europi je daleko veći nakon pokušaja vojnog prevrata u ljeto 2016. godine, od 4980 tražitelja azila 2015. godine na 15625 osoba u 2017. godini. U Grčkoj i Njemačkoj se taj proces najviše vidi.
Na ruti srednjeg Mediterana već se primjećuje veći broj Tunižana i Libijaca koji pokušavaju prijeći more prema Italiji. Od siječnja 2017. godine Sredozemlje je prešlo 6762 Tunižana i 1352 Libijaca, prema podacima UNHCR-a; iako to komparativno nije velika brojka, ona ne uključuje velik broj ljudi koji pokušavaju prijeći Sredozemlje. Podjednako se tako brojka od 1,8 milijuna raseljenih Ukrajinaca vodi samo u statistici, a samo u Poljskoj živi više od dva milijuna Ukrajinaca.
U tom kontekstu, strategija europskog partnerstva je većinom mrtva. Tražitelji azila traže svaku moguću rupu u europskim zakonima kako bi postali građanima Europske unije. Pri tome ne odlaze tražiti azil u Njemačku ili Belgiju, već tamo gdje je sustav azila najslabiji, kao u Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Španjolskoj. Neke zemlje, kao Poljska, izbjegle su navalu azilanata davanjem radnih dozvola, kao što je slučaj s građanima Ukrajine. No, to je strategija koju nije moguće lako upotrijebiti u drugim europskim zemljama.
Europske nacije su previše vremena potrošile na rješavanje problema koji se pojavio na njihovim vratima, a malo su promislile o budućnosti i o razumijevanju različitih scenarija koji se mogu razviti, osobito o ideji istodobnog složenog pritiska na raznim točkama. Europska unija drži palčeve i nada se stabilizaciji raznih regija pogođenih ratom ili vjeruje kako će upravljanje granicama biti dostatno za prevenciju novog vala izbjeglica i migranata. U tome se vara, te će morati pronaći daleko jači pristup. Dogovor Europske unije i Turske je čudan predložak za željeni uspjeh. Otkako je došlo do dogovora između Angele Merkel i Recepa Tayyipa Erdogana, fokus eurobirokrata je na stvaranju odnosa s turskom vladom. No, Turci su zapravo u potpunosti poštivali dogovor, unatoč tome što je Erdogan stalno podsjećao Bruxelles kako može vrlo lako otvoriti granice i poželjeti migrantima sretan put na njihovom kretanju prema Europi. Najveći problemi i ranjivosti dogovora dogodili su se na grčkoj strani, jer Atena ne može pratiti golem broj tražitelja azila.
Europska Unija i nacionalne vlade nisu planirale ili barem nisu izrazile nikakav plan kako bi se dogovor s Turskom uopće i proveo. Ključne sastavnice dogovora, kao što je skupina za potporu strukturalnim reformama, nastale su ad hoc i bez posebne strategije. Uostalom, u dvije godine otkako je nastala metodologija suradnje s Turskom, samo se 2164 ljudi vratilo u Tursku, što je tek mali uspon od broj povratnika odnosno deportiranih 2015. godine. Uvjeti za one koji ostaju na grčkim otocima su teški i nikakvi, no nije sve tako sivo. Za sada je Bruxelles zadovoljan s obzirom da je dogovor s Turskom i dalje važeći, val migranata prema Europi je malen, sveukupni broj ljudi koji mjesečno dolazi u Grčku nakon postizanja dogovora s Turskom je ispod pet tisuća, što je daleko manje od 197 tisuća dolazaka u listopadu 2015. godine. Koordinacija unutar europskih institucija se značajno poboljšala, ubrzan je proces prikupljanja informacija i njihova razmjena, a postoji i operativno djelovanje unutar Europske Komisije koje nije živjelo prije 2015. godine. No, sve to je dio stalnog rješavanja postojećeg problema, a ne stvaranje prave politike kako bi se problemi spriječili u budućnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
