Gradi se novi imperij na Tihom oceanu. Dok Kina nastavlja jačati svoje mišiće u Istočnom i Južnom kineskom moru, istovremeno pokreće novu Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (AIIB). Ova institucija, na čelu s Kinom, predstavlja otvoreni pokušaj umanjivanja važnosti institucijama kojima dominiraju SAD, poput Svjetske banke, i time sruši ekskluzivno vodstvo Zapada u globalnom kapitalizmu. Kina također gradi Slobodnu trgovačku zonu azijskog Pacifika (FTAAP), koja bi uključila mnoge američke saveznike, ali ne i same Sjedinjene države. Washington postaje sve više osjetljiv na kineskog takmaca, te SAD pokušavaju ojačati svoje imperijalne mjere na istočnim obalama Azije gdje je američka prevlast u politici i ekonomiji postojala od kraja Drugog svjetskog rata.
Posljedično, američki Kongres je 24. lipnja dopustio vladi Baracka Obame da krene na prvu dionicu promicanja trgovinskog institucionaliziranja i počinje raspravljati o Transpacifičkom partnerstvu (TPP). Ovakav velik trgovački sporazum uvrstio bi SAD i jedanaest najvažnijih pacifičkih partnera koji zajedno čine 40 posto globalne ekonomije. Japan, Kanada, Meksiko, Čile, Malezija, Vijetnam, sve su to potencijalni potpisnici ili ključni američki saveznici ili su vrlo uključeni u održavanje američkog vodstva na Pacifiku.
Kina nije uključena u TPP i njezino neprisustvo je iznimno zapaženo. Taj stav prema Kini mogao bi biti vrlo lako nastavljen i u budućnosti. Naime, Kongresom vladaju Republikanci, dok je vlada Demokratska. Time obje američke najveće političke stranke vide stratešku važnost TPP-a i potencijal za učvršćivanjem odnosa sa svima osim s Kinom. Konkretni detalji su manje važni i dani su na upravljanje multinacionalnim lobistima. Nakon što oni obave svoje složene i tajne pregovore i dogovore, Kongres i javnost će biti upoznata s cjelokupnim prihvaćanjem sporazuma.
TPP je novi izraz dugogodišnje upotrebe tržišnog pristupa jačanju i učvršćivanju neformalne kontrole nad saveznicima i partnerskim zemljama. Na području istočne Azije ovakav američki pristup bio je sveprisutan od kraja Drugog svjetskog rata. Europska i japanska carstva u Aziji su se urušila, a SAD su tada počele stvarati zapadnopacifičke zaštitne i obrambene ugovore. Prvo se sklopio obrambeni ugovor s Južnom Korejom (1950.-1953.), potom su uz američku pomoć nastale regionalne političko-vojne organizacije ANZUS (1951., okupljajući Australiju, Novi Zeland i SAD) i SEATO (1954., okupljajući SAD, Francusku, Veliku Britaniju, Filipine, Tajland, Bangladeš, Pakistan, Australiju i Novi Zeland, kao i njihove tadašnje kolonije, te potpisnice protokola Vijetnam, Laos i Kambodžu). Pojedinačno je Washington još potpisao dalekosežne ugovore s Filipinima (1951.), Japanom (1951.) i Tajvanom (1954.). Ova mreža saveza donijela je nesvakidašnji iznos američke pomoći za razvoj, preferenciju tih država prema američkom tržištu, te suradnju s Bretton Woods institucijama kao što su GATT, MMF i Svjetska banka. Posljedica je bio ogroman razvoj Istočne Azije kroz izvoz prema Americi orijentiranu industriju.
TPP nastoji obnoviti veze iz Hladnog rata u sadašnje doba. Vođen idejom o padu američkog utjecaja, ovaj slobodnotrgovinski dogovor zapravo stvara američku zonu koja je namjerno protekcionistička nasuprot kineskom takmacu. Kao da potvrđuje takve ideje, Obama istovremeno ojačava vojne suradnje s Australijom i Japanom, a vrlo vjerojatno će ojačati i s Filipinima te Vijetnamom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
