Gradi se novi imperij na Tihom oceanu. Dok Kina nastavlja jačati svoje mišiće u Istočnom i Južnom kineskom moru, istovremeno pokreće novu Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (AIIB). Ova institucija, na čelu s Kinom, predstavlja otvoreni pokušaj umanjivanja važnosti institucijama kojima dominiraju SAD, poput Svjetske banke, i time sruši ekskluzivno vodstvo Zapada u globalnom kapitalizmu. Kina također gradi Slobodnu trgovačku zonu azijskog Pacifika (FTAAP), koja bi uključila mnoge američke saveznike, ali ne i same Sjedinjene države. Washington postaje sve više osjetljiv na kineskog takmaca, te SAD pokušavaju ojačati svoje imperijalne mjere na istočnim obalama Azije gdje je američka prevlast u politici i ekonomiji postojala od kraja Drugog svjetskog rata.
Posljedično, američki Kongres je 24. lipnja dopustio vladi Baracka Obame da krene na prvu dionicu promicanja trgovinskog institucionaliziranja i počinje raspravljati o Transpacifičkom partnerstvu (TPP). Ovakav velik trgovački sporazum uvrstio bi SAD i jedanaest najvažnijih pacifičkih partnera koji zajedno čine 40 posto globalne ekonomije. Japan, Kanada, Meksiko, Čile, Malezija, Vijetnam, sve su to potencijalni potpisnici ili ključni američki saveznici ili su vrlo uključeni u održavanje američkog vodstva na Pacifiku.
Kina nije uključena u TPP i njezino neprisustvo je iznimno zapaženo. Taj stav prema Kini mogao bi biti vrlo lako nastavljen i u budućnosti. Naime, Kongresom vladaju Republikanci, dok je vlada Demokratska. Time obje američke najveće političke stranke vide stratešku važnost TPP-a i potencijal za učvršćivanjem odnosa sa svima osim s Kinom. Konkretni detalji su manje važni i dani su na upravljanje multinacionalnim lobistima. Nakon što oni obave svoje složene i tajne pregovore i dogovore, Kongres i javnost će biti upoznata s cjelokupnim prihvaćanjem sporazuma.
TPP je novi izraz dugogodišnje upotrebe tržišnog pristupa jačanju i učvršćivanju neformalne kontrole nad saveznicima i partnerskim zemljama. Na području istočne Azije ovakav američki pristup bio je sveprisutan od kraja Drugog svjetskog rata. Europska i japanska carstva u Aziji su se urušila, a SAD su tada počele stvarati zapadnopacifičke zaštitne i obrambene ugovore. Prvo se sklopio obrambeni ugovor s Južnom Korejom (1950.-1953.), potom su uz američku pomoć nastale regionalne političko-vojne organizacije ANZUS (1951., okupljajući Australiju, Novi Zeland i SAD) i SEATO (1954., okupljajući SAD, Francusku, Veliku Britaniju, Filipine, Tajland, Bangladeš, Pakistan, Australiju i Novi Zeland, kao i njihove tadašnje kolonije, te potpisnice protokola Vijetnam, Laos i Kambodžu). Pojedinačno je Washington još potpisao dalekosežne ugovore s Filipinima (1951.), Japanom (1951.) i Tajvanom (1954.). Ova mreža saveza donijela je nesvakidašnji iznos američke pomoći za razvoj, preferenciju tih država prema američkom tržištu, te suradnju s Bretton Woods institucijama kao što su GATT, MMF i Svjetska banka. Posljedica je bio ogroman razvoj Istočne Azije kroz izvoz prema Americi orijentiranu industriju.
TPP nastoji obnoviti veze iz Hladnog rata u sadašnje doba. Vođen idejom o padu američkog utjecaja, ovaj slobodnotrgovinski dogovor zapravo stvara američku zonu koja je namjerno protekcionistička nasuprot kineskom takmacu. Kao da potvrđuje takve ideje, Obama istovremeno ojačava vojne suradnje s Australijom i Japanom, a vrlo vjerojatno će ojačati i s Filipinima te Vijetnamom.
Zanimljivo je koliko je TPP zapravo odraz britanskih napora nakon završetka Prvog svjetskog rata i jačanja svog posrnulog imperija koje je postalo podložno ekonomskim konkurentima Njemačkoj, Americi i Japanu. London je tada stvorio Imperijalni sustav preferencija u kojima su se razvile unilateralne inicijative s Kanadom (1897.), Novim Zelandom (1903.), Južnom Afrikom (1904.), te s Australijom (1907.), koji su počeli više kupovati britansku robu.
U razdoblju između 1915. i 1922. Britanski je imperij dosegao svoj teritorijalni maksimum. Bila je to zemlje 'u kojoj sunce nikad ne zalazi'. Ali, ekonomska prevlast se prepolovila. Britanski dužnosnici su se zavaravali kako bi ovakav trgovački dogovor mogao postati globalna ekonomska zona u kojoj bi London imao najveću ulogu. Dvadeset i šest britanskih kolonija i posjeda zakonski su morali utvrditi značajnu preferenciju britanske robe. Ali kada je Velika depresija pogodila nacije svijeta, Britanija se jednostavno urušila. Imperijalni preferencijski sustav je dosegao svoj vrhunac na konferenciji u Ottawi 1932., kada su napravljeni dodatni ustupci imperijalnoj vlasti i ulijev sirovih materijala na britansko tržište.
Ali, ovakav je sustav izvirao više u imperijalnim fantazijama nego na zdravoj ekonomskoj teoriji. Britanski primarni trgovački odnosi nisu bili s njezinim Imperijem, već s njezinim takmacima na europskom kontinentu i sa SAD-om. Preferencijski sustav nije promijenio ovu činjenicu niti je poboljšao britanski položaj nasuprot ovim takmacima. Umjesto toga, Britanija je nastavila gubiti ekonomski iza SAD-a i Njemačke u učinkovitosti tržišta kapitala, ulaganjima u novu industriju i tehnologije te razvoju vertikalno integriralnih velikih korporacija. Do 1920.-ih SAD su zamijenile Britaniju na mjestu najvećeg svjetskog kreditora te na mjestu glavnih trgovačkih partnera u britanskim posjedima poput Kanade. Washington se otvoreno protivio Imperijalnom preferencijskom sustavu i na tome pobijedio. Poslijeratna financijska moć SAD-a vodila je najzad tome da London napusti sustav.
Povijest nas stoga uči da su preferencije vrlo opasna stvar u svjetskoj ekonomiji. Stoga valja biti oprezan kod nadanja da će TPP ojačati američki ekonomski utjecaj u Istočnoj Aziji. Nikakvo čudo ne valja očekivati. Kineska trgovačka konkurencija i kineski rastući utjecaj i dalje će biti stvarnost nasuprot mnogim potpisnicima TPP-a, bilo da se radilo o Australiji, bilo o Japanu ili Čileu. Umjesto toga Washington mora iskoristiti smanjivanje trgovačkih ograničenja TPP-a s domaćim ulaganjima i time ojačati američku stvarnu konkurentnost.
Osim toga, Obama bi mogao ponoviti britansku pogrešku stvaranja svog trgovačkog sustava na temelju imperijalnih ideala, a uz istovremeno zanemarivanje ekonomskih stvarnosti. Američka trgovačka veza s Peruom, Brunejem i Novim Zelandom ne može biti osnovica TPP-a. Trgovačke veze s ovim zemljama su malene i ostati će takve za Washington. TPP mora uključiti stvarne vodeće trgovačke partnere SAD-a kao što su Japan, Južna Koreja, Hong Kong i Tajvan. Zadnje tri zemlje su kineski ključni partneri i oni bi mogli značajno povećati mogućnost da SAD uključi Kinu u sustav i da se Peking složi sa standardima TPP-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
