Smještene između Kine i Rusije, mongolske stepe ostale su netaknute stoljećima, a nomadski način života je ostao većinom nepromijenjen generacijama. Neki običaji ostali su još iz vremena prije Džingis kana. Ipak, stepe se mijenjaju, sve više nomadskog stanovništva odlazi u urbana središta u potrazi za obrazovanjem, zaposlenjem i modernim načinom života. Mongolija traži svoje mjesto na Dalekom istoku, te je krenula u niz diplomatskih aktivnosti koje bi ovoj zemlji mogle donijeti izlaz iz dugotrajne izolacije.
Želje za promjenama i ulogom u svijetu Mongolci pokazuju najviše upravo u stepama. Nomadi kombiniraju stare tradicije s novim mogućnostima. Nastavili su se baviti nomadskim stočarstvom, ali sada koriste motore kako bi vodili stoku i konje. Umjesto seoskih kola, kamioni im služe za premještanje domova po širokim mongolskim stepama. Zbog povećane upotrebe motornih vozila, mongolski krajolik je ispunjen benzinskim postajama. Uz jurte sve je više solarnih panela, koji daju pristup električnoj energiji. Pomoću nje mogu gledati televiziju, puniti mobilne telefone, a roditelji su često oslonjeni na sunčevu energiju kako bi bili u kontaktu s djecom koju su poslali na obrazovanje u školu. Oni se ljeti vraćaju svojim obiteljima kako bi živjeli i svoj tradicionalan život.
Godine 1990. Mongolija je napustila 70 godina star jednostranački komunistički sustav sovjetskog tipa i prihvatila političke i ekonomske reforme. Donesen je novi ustav, ali je povlačenje sovjetske potpore uzrokovalo siromaštvo i nezaposlenost. Ovakvo stanje duboko je pogodilo ponosne Mongolce, koji su nasljednici ogromne baštine svoje povijesti. Danas naseljavaju zemlju veličine 1,5 milijuna četvornih kilometara ali sa stanovništvom koje je manje od mongolskog stanovništva u susjednoj Kini. Vrlo homogena zemlja ima pet posto kazačkog stanovništva, koji su najveća etnička i vjerska (muslimani) manjina. Trećina stanovništva živi u glavnom gradu Ulan Batoru, a oko 40 posto stanovništva su nomadi.
Uspon iz planetarne nepoznanice započeo je dvostruki premijer i sadašnji predsjednik u drugom mandati Tsakhiagiin Elbegdorj. On je bio jedan od vođa mirne revolucije koja je skršila komunističke vlastodršce 1990. Elbegdorj je završio politologiju na sveučilištu Harvard, a svoju popularnost među narodom ima zbog snažnog uvjerenja da Mongolija treba sama odlučivati o svojim mineralnim resursima i rudarskim potencijalima, nazivajući ovaj pristup 'resursno-nacionalističkim'. Mongolija je prirodno usmjerena svojim dvama velikim susjedima Rusiji i Kini, ali pod Elbegdorjom započela je snažnija diplomacija. U 2013. i 2014. mnogobrojne zemlje diljem svijeta (uključujući Hrvatsku i druge zemlje u regiji) doživjele su snažno prisustvo Mongolije. Dio tog diplomatskog poduhvata utemeljen je u slabim stranim ulaganjima. S obzirom da je resursima bogata zemlja, Mongolci smatraju da je potrebno da blagostanje počiva na dobrom i modernom rudarstvu.
Mongolija je 2013.doživjela 43 postotni pad stranih ulaganja općenito, a 32 posto u rudarskom sektoru. Upotrebljavajući simboličnu stotnu obljetnicu osnutka profesionalne diplomatske službe, Mongolija je krenula u projekt koji za cilj ima osnivanje bilateralnih diplomatskih odnosa sa svim članicama UN-a, pogotovo zato jer je ova obljetnica koincidirala s 50.obljetnicom mongolskog priključenja ovoj međunarodnoj organizaciji. Uz to, ministar vanjskih poslova Lu Bold prihvatio je politiku 'jednog prozora', pri čemu diplomati globalno šire podatke o Mongoliji kao dobroj destinaciji za izravna strana ulaganja.
U toj velikoj diplomatskoj akciji za malu zemlju, predsjednik, premijer i ministar vanjskih poslova ostvarili su u 2013. Ministarsku konferenciju Zajednice demokracija, međuvladine koalicije zemalja koja je nastala 2000., s ciljem zbližavanja vlada, građanskog društva i privatnog sektora u postizanju zajedničkih ciljeva potpore demokratskim pravilima i jačanju demokratskih normi i ustanova diljem svijeta. Mongolija je preuzela predsjedavanje 2013., te je u Ulan Batoru održala konferenciju s preko osamsto delegata iz 103 zemlje. U toj godini Mongolija je potpisala najveći broj međunarodnih ugovora i sporazuma u svojoj povijesti, 63 bilateralnih i multilateralnih ugovora i drugih dokumenata, među njima Dogovor o partnerstvu i suradnji s Europskom unijom, Dogovor o transparentnosti u međunarodnoj trgovini i ulaganjima sa SAD-om, Srednjoročni program razvoja strateškog partnerstva s Japanom, te Srednjoročan i Dugoročan program razvoja strateškog partnerstva s Kinom. Zaredali su se i mnogobrojni drugi bilateralni susreti i događanja.
Ironično, najveći politički skup u modernoj mongolskoj povijesti započeo je u vrijeme kada Mongolci sve manje vjeruju demokratskom poretku. Kao sustav koji nema svoje zasade u mongolskoj povijesti i tradiciji, demokracija nije ideal, već se ona mjeri sposobnosti pružanja javnih dobara, sigurnosti i ekonomskog rasta. Posljednjih godina zaredali su se slučajevi korupcije, nedostatka vladavine zakona i propast javnih dobara kao što su obrazovanje i zdravstvo, što je posljedično umanjilo vjeru naroda u demokratski poredak. Mnogi Mongolci bi htjeli iznaći vlastiti put u poboljšanje državnih političkih ustanova. To ne znači da će Mongolija napustiti svoje demokratske institucije, ali će vjerojatno biti reformirane u skladu s političkim modelima Kine, Rusije, ili Singapura.
Stavljanje Ulan Batora na diplomatski zemljovid svijeta očito je i u posjetima samog predsjednika. Tijekom svog drugog mandata putovao je u Japan, Sjevernu Koreju, Tajland, Singapur, Mijanmar, Kirgistan, Vijetnam i Norvešku, ali ostaje upečatljiv njegov posjet Pjongjangu. Ovaj posjet pokazuje da Mongolija želi igrati svoju ulogu u Aziji, te je najavila svoju želju da želi biti uključena u Šestorku koja raspravlja o sjevernokorejskom nuklearnom programu (ako se takvi razgovori nastave).
Mongolija se postavlja kao medijator između Sjeverne Koreje i ostatka svijeta, ali zapravo krije njezine regionalne ambicije. Predsjednička incijativa jest osnivanje Ulanbatorskog dijaloga o sigurnosti u Sjeveroistočnoj Aziji. Time je do znanja dato da postoji nova zanimljiva regija u svijetu, koju čine Rusija, Kina, Japan, te dvije Koreje. Odlazak Elbegordja u Pjongjang došao je kao iznenađenje i određena egzotika u svijetu međunarodnih političkih odnosa. Odlazak je bio znakovit.
Mongolski predsjednik prenio je iskustvo Mongolije kako da se ostvari suverenost i gospodarski razvoj bez upotrebe sile. Prema pisanju nekih zapadnih medija, Mongolija predstavlja zanimljiv gospodarski model Sjevernoj Koreji. Izlazak iz komunističkog sustava u globalnu ekonomiju i raspolaganje prirodnih resursima podsjećaju na potencijalnu mogućnost Sjeverne Koreje. I dok neki ruski stručnjaci smatraju da je sjevernokorejskoj eliti mongolski model sasvim nemoguć, jer uključuje demokratizaciju i kraj diktatorskog režima, Elbegdorj smatra da potencijala za demokratku revoluciju može započeti upravo u vrhu.
Mongolski predsjednik godinama upozorava svijet na mongolske prednosti u svom položaju prema Sjevernoj Koreji. Mongolija ima u Pjongjangu svoje veleposlanstvo, ima izravne međuvladine odnose, svakogodišnje sastanke, rad na zajedničkim programima. Jači razgovori između dvije zemlje mogli bi biti od velike pomoći svim drugim zainteresiranim zemljama, čak i ako budu bili samo kozmetički. Mongolija, naime, ne krije svoje želje demokratizacije svog susjeda, ali i dalje nemaju nikakvih problema da surađuju sa sjevernokorejskim režimom.
Elbegdorj je svoj plan iznio prvi puta u svom govoru u rujnu 2013 u UN-u, unutar okvira Sastanka o nuklearnom razoružanju. Tada je iznio da je Mongolija zemlja koja ima iskustva iz prve ruke u osiguravanju sigurnosti političkim i diplomatskim načinom, te da je u skladu s tim sprema učiniti sve da bi stvorila zonu slobodnu od nuklearnog naoružanja u regiji Sjeveroistočne Azije. Mongoliji je u velikom interesu da se postavi u toj regiji kao jedna od vodećih zemalja, a put prema tome je pronađen u racionalnom stavu prema Sjevernoj Koreji.
Mongolski napori privukli su pozornost. Prvi puta u devet godina, zemlju je posjetio Chuck Hagel, američki ministar vanjskih poslova (zadnji američki posjet ostvario je Donald Rumsfeld 2005). I dok su najvažnije postaje Hagelove istočnoazijske turneje bili Kina i Japan, vojni odnosi Mongolije i SAD-a ostali su simbolični. Ali značaj i potencijal partnerstva Washingtona i Ulan Batora ne bi se trebao podcijeniti. Hegel je službeno posjetio Mongoliju kako bi izrazio zahvalnost mongolskom doprinosu u intervenciji u Afganistanu i Iraku. No, Hagelov posjet je došao u vrijeme kada je Mongolija zaokružila svoju vanjsku politiku, posebice u ekonomskim i sigurnosnim pitanjima, te se službeno distancirala od povijesnih vezanosti i ovisnosti o Rusiji i Kini. Potražila je politiku 'trećeg susjeda' u približavanju SAD-u, Japanu, Kanadi i europskim državama.
Ipak, ideja da postoje neki posebni odnosi između Mongolije i SAD-a je precijenjena. Unatoč dobrim odnosima dviju zemalja, SAD su još uvijek daleka sila s malo utjecaja u mongolskoj unutarnjoj sigurnosti, i tek nominalno igra u mongolskoj domaćoj ekonomiji. U ispitivanjima mongolskog javnog mnijenja jasno se vidi raskorak između nevažnosti suradnje i komunikacije sa SAD-om nasuprot važnosti istoga s Kinom. SAD je prečesto izbjegavala promatrati odnose Kine i Mongolije. Otkad su Mongolci 1994.napravili Koncept nacionalne sigurnosti i vanjske politike, visoko na vanjskopolitičkom prioritetu našla se Kina. Od tada je kineska važnost za Ulabator samo rasla, a odnosi s Kinom utječu na mongolsku suverenost, sigurnost, ekonomski rast.
Unutar politike trećeg susjeda Mongolija krije želju za većom suradnjom sa Zapadom, a SAD ovdje vide mogućnost ulaska u srce Sjeveroistočne Azije, gdje bi dobila trećeg partnera (nakon Japana i Južne Koreje). Ali ovo geostrateško partnerstvo nije onakvo kakvo su SAD smatrale uobičajenim. Naime, Mongolija ni ne pomišlja da bi dopustila američkim oružanim snagama da koristi njezin teritorij u slučaju sukoba u regiji. Ne samo zato jer je Mongolija 1994.zabranila stacioniranje bilo kojih stranih trupa na svom teritoriju, već i zato jer bi to naštetilo mongolskim odnosima sa susjedima, što je jasan pokazatelj tko je važniji Mongoliji.
U zamjenu za to, Mongolija daje svoje trupe u međunarodnim misijama. Ulan Bator je 2012.poslao vojnike u opasne mirovne misije na granicu Južnog Sudana i Sudana. Mongolski vojnici sudjelovali su u NATO-ovoj misiji na Kosovu od 2005.do 2007. Svoje trupe poslali su u Sijera Leone, Čad i Gruziju. S NATO-om je 2012.službeno započet Individualni program partnerstva i suradnje, koji bi trebao unaprijediti interoperabilnost mongolskih oružanih snaga i NATO članica. S NATO-om i SAD-om već više od deset godina provodi ljetne vojne vježbe pod nazivom 'Khaan Quest'. Mongolska vojska usmjerava se sad prema mirovnim misijama UN-a, protuterorističkim naporima i povećanju svoje uloge u humanitarnim misijama, a to se potiče financijskim sredstvima iz Washingtona.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
