Mnogo je rečeno o novim vezama Irana i Zapada, ali još uvijek nije jasno ni kakve će posljedice kraj sankcija imati u vezama Islamske republike i Rusije. Pojednostavljeni pogledi kazuju da bi se Iran mogao početi natjecati s Rusijom u proizvodnji i izvozu nafte i plina, pa bi Moskva postala rival u međunarodnim ekonomskim odnosima. Ipak, odnosi su puno složeniji, te se ne smije zaboraviti da su Teheran i Moskva dugo vremena imali zajedničke strateške poglede u Aziji.
Nema sunmje da je Moskva uključila svoje složene strateške kalkulacije u politici prema iranskom nuklearnom programu. Prije nego je Rohanijeva vlada napravila zaokret, Moskva je upotrebljavala Iran kao kartu na kojoj je dobivala naklonost zapadnih vlada. Ali, otkako se iranska politika promijenila, mijenja se i ruska strateška jednadžba. U posljednjih osamnaest mjeseci viđena je nesvakidašnja diplomacija na najvišim razinama Irana i Rusije. Zapravo, 9. srpnja ruski predsjednik Vladimir Putin i iranski predsjednik Hasan Rohani susreli su se na marginama sastanka BRICS-a i Organizacije za šangajsku suradnju u ruskom gradu Ufi. Na tom sastanku je Rohani izjavio da smatra kako mu je dužnost zahvaliti Rusiji na naporima u rješavanju i pregovorima oko iranskog nuklearnog programa, kao i za osobne napore ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Rohani je također naglasio presudnu ulogu Moskve u regionalnim i međunarodnim pitanjima.
Upravo je Rohani bio ključan za ponovno približavanje Irana Rusiji. Dva velika susjeda nikad nisu imali bliske ili strateške odnose, već su oni oblikovani regionalnim i međunarodnim političkim zbivanjima. Rusija je vrlo ambivalentna zemlja za Irance. Stoljećima je bila takmac, ponekad otvoreni neprijatelj, ponekad nevoljko potreban prijatelj. Sam Rohani, dok je bio članom Visokog nacionalnog sigurnosnog vijeća, izrazio je uvjerenje da američka vojna prisutnost oko Irana, u Afganistanu, Iraku, Srednjoj Aziji i Perzijskom zaljevu su jedan od razloga što bi Teheran i Moskva trebali razviti zajedničko razumijevanje o regionalnim pitanjima.
Ovakvi snažni iskazi promjene geostrateške pozicije prema Rusiji jasni su danas, posebice nakon što obje zemlje traže manjak sankcija, više veze s Kinom, borbu protiv ekstremista, te su suočeni s regionalnim pitanjima i nesigurnošću energetskog sektora. Rohanijeva vlada vjeruje kako joj je potreban razvoj koji će biti dobar za sve dionike. Cijela vlada nastoji iskazati da vjeruje kako suprotna strana mora shvatiti da se ne može napredovati na štetu drugoga. Ne može se posjedovati sigurnost i stvoriti sigurnost naroda na štetu drugih.
Takav stav vodi i politiku Teherana prema Rusiji. Stoga su dvije zemlje povećale bilateralnu trgovinu s 1,5 milijardi dolara 2013. na 15 milijardi danas. U stvari, iranska politička elita traži uravnoteženi odnos i sa Zapadom i s Istokom. Nekadašnji revolucionarni povik 'Ni Zapad, ni Istok, samo Islamska republika' sada je postao 'I Zapad i Istok' u nastojanju da se održava iransko mjesto u svijetu. Stoga, Teheran se neće odmaknuti od Moskve nakon završetka nuklearnih pregovora.
Ta suradnja će, unatoč konkurenciji posebno u plinskoj industriji, biti vezana uz energiju. Ključni rast bi potom bio u industriji oružja i izgradnji budućih nuklearnih postrojenja. Značaj oružane industrije objašnjava zašto su Rusi toliko pritiskali da se maknu vojne sankcije.
Čak i ako se to ne dogodi, Rusija će povećati vojni izvoz u Iran paralelno s budućom suradnjom u nuklearnoj industriji. Rusija bi mogla postati i značajan partner u polju tehnologije za naftnu industriju.
Iran za sada nastoji svoje potrebe zadovoljiti lokalnom proizvodnjom. Iransko Ministarstvo nafte istaknulo je deset proizvodnih kategorija, ponajviše u teškoj industriji, gdje se lokalna proizvodnja i transfer tehnologije potiče od strane vlade. Iranski tehnokrati i poslovnjaci bi htjeli superiorniju zapadnu tehnologiju, ali očekuje se da će biti dovoljno prostora i za ruske tehnološke dobavljače. Osim nafte, ruska tehnologija može biti dobrodošla u poljima rudarstva, teških vozila, željeznice i slično. Zauzvrat, Iran može izvoziti u Rusiju hranu, rudarske proizvode, petrokemijske i plinske proizvode, te bi time iskoristio trenutačnu europsku zabranu izvoza na rusko tržište. Očekuje se i više suradnje u Srednjoj Aziji i na Bliskom istoku.
Nedostatak sigurnosti u tim regijama su ključne prijetnje planovima nacionalnih sigurnosti obiju zemalja. Obje zemlje vide u tim regijama svoje prirodno tržište, s time da Rusija može ostvariti nuklearnu suradnju i sa Saudijskom Arabijom, iranskim najvećim rivalom u regiji. Ali Akbar Velajati, čelnik iranskog Centra za strateška istraživanja i viši savjetnik za vanjsku politiku Vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija, vjeruje kako sigurnost u Aziji, na Bliskom istoku, u Sjevernoj Africi, Srednjoj Aziji, te na Kavkazu ovisi o bliskoj suradnji Teherana, Moskve i Pekinga. Ovakav stav objašnjava zašto je Iran zatražio članstvo u Organizaciji za šangajsku suradnju i zašto će suradnja s Moskvom i Pekingom biti nastavljena i ako ne budu bile skinute sve sankcije protiv Irana.
I Rusija je zadovoljna slijedom događaja. Vladimir Putin je u svojoj izjavi izrazio zadovoljstvo dogovorom u Beču, temeljenom na načelima etapnog dogovora i međusobnog razumijevanja. Ono što nedostaje u izjavama ruskih čelnika jest nazivanje ovog dogovora pobjedom. Ruski je predsjednik spomenuo tri specifična dobitka u dogovoru. Prvo, unatoč pokušajima da se osiguraju scenariji koji uključuju silu, dionici razgovora su se odlučili za stabilnost i suradnju. Time se odagnala mogućnost američkog vojnog napada na Iran, koji je bio velika briga Moskve, i koji je mogao stvoriti trajnu nestabilnost u regiji koja graniči s Rusijom. Čelnik Odbora za međunarodne odnose Državne Dume Aleksej Puškov jasno je izrazio što to znači: 'Ako događaji uzmu ratni tijek, onda bi nestabilnost izravno utjecala na ruske republike na Sjevernom Kavkazu'.
Putin je također naglasio da je Iran dobio mogućnost razvoja svog civilnog nuklearnog programa, uključujući obogaćivanje urana, pod kontrolom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i postepenim micanjem sankcija protiv Teherana, sve što je Rusija već davno pozivala da se uradi. Putin je objasnio da su ti događaji ključni za razvoj rusko-iranske civilne nuklearne suradnje, što je značajna ekonomska mogućnost za rusku državnu nuklearnu industriju.
Treća naznaka Putina bila je da će bilateralni odnosi s Iranom dobiti novi poticaj i neće biti više pod utjecajem vanjskih čimbenika. Ovo predstavlja doista novu scenu. Skidanje sankcija Iranu omogućiti će ne samo nove ruske ugovore o izgradnji nuklearnih postrojenja u Iranu, već i širu trgovinsku bilancu, uključujući i sada zabranjenu trgovinu oružjem. Sergej Lavrov vjeruje da će se to ostvariti kroz najviše pet godina.
Uz to, Lavrov je izrazio jednu iznimno zanimljivu i osjetljivu opasku. Sada, kada je dogovor s Iranom postignut, mogu se popraviti globalni američko-ruski odnosi u vidu rastavljanja američkog protubalističkog sustava u Europi. Prema riječima američkog predsjednika Baracka Obame iz travnja 2009. u Pragu, ako bi SAD bile uspješne u reguliranju iranskog nuklearnog programa, europski protubalistički obrambeni sustav bi nestao. Puškov nije dugo čekao. Već 14. srpnja je postavio pitanje NATO službenicima da se krene u razmontiravanje sustava ili da priznaju da su hipokriti i lažljivci, jer je sustav zapravo uperen protiv Rusije, a ne protiv Irana.
Rusi nisu pohitali s izjavama kao Amerikanci ili Izraelci nakon završetka pregovora. Zamjenik premijera Dmitrij Rogozin, koji je nadležan za ruski vojno-industrijski kompleks i svemirske programe, nije dao nikakvu izjavu. Snažna sklonost skepticizmu u bilo kojem odnosu sa Zapadom i sklonost skandaloznih izjava ipak nije izazvala u Rogozinu nikakav komentar, čak ni o europskom obrambenom sustavu. Umjesto njega, izjavu je dao bivši zamjenik i ministar financija Aleksej Kudrin koji je branio ekonomsku stranu dogovora, ukazujući na rusku zabrinutost o mogućim posljedicama na cijene nafte i rusko gospodarstvo ako Iran poveća svoj izvoz.
Kudrin je ekonomski liberal, koji je napustio vladu jer nije htio raditi za Dmitrija Medvedeva. Ipak, ima snažan glas u javnosti, a pogotovo se čuje onaj koji govori da trenutačne cijene nafte već odražavaju očekivane učinke iranskog dogovora. Putin odbacuje ove zabrinutosti. Kad se našao suočen s tim pitanjem na konferenciji za tisak, Putin je izjavio da to neće biti problem, već da će se globalna ekonomija tome prilagoditi, odnosno da će rasti potrošnja.
Ova je izjava pomalo bizarna, jer je pitanje cijene nafte jedno od najznačajnijih za Rusiju, pošto ona nema toliku moć kao Saudijska Arabija u maltene svom kartelu OPEC-u da određuje cijenu nafte prema političkoj a ne tržišnoj situaciji. Veliki doticaj iranske nafte mogao bi obrnuti ovu priču i naglo te znatno spustiti cijenu nafte na globalnom tržištu. Velik je utjecaj samo psihološkog promišljanja i kalkuliranja mogućih cijena. Kudrin smatra da sam dogovor neće dovesti do pada cijena, ali nova iranska nafta hoće. Tijekom vremena, cijena nafte će se spustiti ispod 40 dolara po barelu, javlja ruski Komersant, što bi bio veliki udarac na ruski proračun. Stoga Putin mora imati neki plan kada nonšalantno odbacuje takve mogućnosti, uslijed dodatnog slabljenja rublje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
