"Stojimo zajedno u snažnoj solidarnosti s našim saveznikom Turskom kako bi odgovorili na nestabilnosti na turskom pragu i na NATO-ovim granicama", izjavio je glavni tajnik NATO Saveza Jens Stoltenberg na hitnom sastanku NATO-a. Ovaj sastanak je održan na zahtjev Turske koja se pozvala na Povelju NATO-a i pozvala na konzultacije uslijed eskalacije nasilja u Siriji i borbenih aktivnosti Kurdistanske radničke stranke (PKK). Turski predsjednik Recep Tayyin Erdogan je tom prilikom izjavio da je Turska napadnuta te da iskorištava pravo da se brani i to će pravo koristiti do kraja. Također je napomenuo da je to dužnost NATO-a, te da traži Savez da bude spreman na obranu.
Iako je NATO potvrdio svoju predanost turskoj nacionalnoj sigurnosti, Europska je komisija tražila od Erdogana da nastavi s mirnim rješenjem kurdskog pitanja. Erdogan je također telefonom razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o turskoj intervenciji u Siriji, dakle prije sastanka NATO-a. Prema izjavi iz Kremlja, razgovor se vodio o mogućnostima bolje suradnje u borbi protiv Daeša (ISIL) u Iraku i Siriji.
Erdogan je pozvao NATO da učini sve što može u svojoj obvezi zaštite svojih istočnih granica. No, to ne znači da će NATO pokrenuti novu operaciju. Za to se teško može naći sredstava, a još manje volje među NATO članicama. Čak je i rasprava održana u Glavnom stožeru NATO-a u Bruxellesu bila na razini veleposlanika, što znači da je manjkalo i prave konzultacije unutar zemalja članica.
Potpora NATO-a tek je oblik legitimizacije borbe u Siriji, te davanje tihog zelenog svijetla SAD-u da u suradnji s Turskom dade zadnji udarac Daešu u Siriji. No, europski saveznici nisu toliko sigurni u borbu protiv PKK, posebno nakon što je Turska izvela zračne napade na njihove položaje u iračkom Kurdistanu.
Mnoge europske zemlje smatraju da će Kurdi biti veliki gubitnici takve akcije. U europskoj javnosti se govori o tome da zahtjevi PKK u niti jednom slučaju nisu usporedivi sa zločinima Daeša, te traže od američke i europskih vlada da objasne Ankari kako se ne može voditi istodobno rat na ova dva fronta u ime demokratskih vrijednosti. Posebno je zabrinjavajuće način kako su napadi na PKK započeli. Naime, turska je vlada optužila za napad u Surucu Daeš, ali su turski F-16 avioni umjesto na Daešovske položaje, pucali na PKK-ove položaje u planinama u sjevernom Iraku, duž granice s turskom provincijom Qandil.
Početak jačih borbi protiv Daeša, koje su uslijedile nakon što je skupina izvršila bombaški napad u Surucu 20. srpnja, je pokret Ankare koju su njezini zapadni saveznici dugo priželjkivali. Odluka da se otvori zračna vojna baza Incirlik američkoj koalicije protiv Daeša je jasan dokaz da je Turska napokon odlučila poduzeti snažnije mjere protiv terorista u susjednim zemljama. Vlada Strane pravde i razvoja (AKP) premijera Ahmeta Davutoglua odlučila se boriti protiv terorizma istovremeno na više frontova, ne samo protiv Daeša, već i protiv PKK-a, ali i u manjoj mjeri protiv ljevičarske terorističke skupine Stranka-Front oslobođenja revolucionarnog naroda.
Ankara cilja i na PKK kampove u sjevernom Iraku, nakon što je od tamo izveden napad na turske policajce i vojnike. Disproporcionalni način na koji se nastoji skršiti PKK u odnosu na kampanju protiv Daeša postavlja pitanja o stvarnim motivima AKP-a. Mnogi smatraju da vlada zapravo pokušava iskoristiti potporu javnosti za antikurdska djelovanja. Prema tom mišljenju, AKP se ulaguje turskim nacionalistima, i želi završiti mirovni proces koji je započela 2012. s PKK-om u suradnji s prokurdskom Narodnom demokratskom strankom (HDP). Međutim, HDP je dobila 13 posto glasova u lipanjskim izborima, a kako su pregovori o sastavljanju nove vlade u tijeku, postoje indikacije da je stranka pod pritiskom Erdogana da se pripreme za nove izbore umjesto da se stvara koalicijska vlada s nekom od stranaka u parlamentu. AKP jednostavno ne može naći dovoljno dobrog kandidata koji bi tvorio takvu vladu.
Vođa HDP-a Selahattin Demirtas već je optužio tursku vladu za zaustavljanje mirovnog procesa s kurdskim militantima, ali istodobno je zadržao jasnu distancu od PKK nasilja kako bi time i nadalje pokušao biti spona između Ankare i Kurda. Dogovoru skloni Turci sada ukazuju na presudnu moć HDP-a. Kurdska ljevica i liberalna inteligencija moraju se suočiti s PKK-ovim totalitaristima, te svim mogućim silama pritisnuti kurdske nacionaliste da ne pružaju potporu PKK-u.
U Erdoganovom makijavelizmu nije za odbaciti taktiku da se zračnim napadima na PKK u iračkom Kurdistanu nastoji kriminalizirati kurdska borba i marginalizirati HDP do te mjere da na idućim izborima ne uspije prijeći izborni prag. U tim prijevremenim izborima, Erdogan bi nastupio kao vrhovni zapovjednik pobjedonosne vojske. I zbog toga se čini da je turska država manje zainteresirana za borbu protiv Daeša koliko za borbu protiv PKK. Poznati turski vojni komentator i umirovljeni general turske vojske Naim Baburoglu naglašava da je turska javnost već upoznata da su Daešovski militanti samo 300 metara udaljeni od turske granice, da tamo rade rovove, a da turski graničari ništa ne poduzimaju.
Među NATO-ovim članicama već postoje podjele oko pravog pristupa turskom pitanju. Posebice njemački mediji izvještavaju o turskim napadima na PKK položaje u sjevernom Iraku. Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier je upozorio turskog kolegu Mevluta Cavusoglua da mirni pregovori s PKK-om ne smiju zastati te da složena situacija ne smije postati još težom. I Jens Stoltenber je na norveškoj televiziji izjavio da se godinama ostvarivao napredak u pronalaženju mirne političke situacije, te da je važno da se turska vojna snaga opet ne uplete u dugoročne sukobe s Kurdima.
Amerikanci su oprezni, jer podupiru borbu protiv PKK, ali istovremeno smatraju da se mora nastaviti kurdski mirovni proces bez ugrožavanja borbe protiv Daeša. Glasnogovornik američkog Nacionalnog sigurnosnog vijeća Alistair Baskey je izjavio da SAD poštuju Tursku kao NATO saveznika i njezino pravo za samoobranu protiv PKK. Washington poziva PKK, koju su SAD proglasile terorističkom organizacijom, da odbaci terorizam i da ponovno sjedne za pregovarački stol s turskom vladom, svakako prije nego dođe do ponovne eskalacije nasilje s obje strane.
Gotovo je sigurno da Ankara neće dobiti veću potporu protiv PKK od SAD-a osim verbalnog podupiranja, a posebno ako se utvrdi da Turci koriste NATO-ovu mašineriju protiv Daeša da se ujedno obračunaju s Kurdima ili da time pokušavaju izgurati HDP iz vlasti. S druge strane, Washington neće dozvoliti da Turska cilja Kurdsku stranku demokratskog jedinstva (PYD) u Siriji i njezino vojno krilo Narodne zaštitne jedinice (YPG), koje su trenutačno američki saveznici protiv Daeša. Ankara smatra da je PYD i njegova milicija samo produžetak PKK i stoga su stavljeni na tursku listu terorističkih organizacija. Washington to nije učinio. Ankara se također brine da bi sirijski Kurdi mogli uspostaviti autonomnu regiju duž turske granice i time poduprijeti kurdski separatizam među PKK pobornicima u Turskoj. Ultranacionalistički političari žele da Turska udari po PYD-u i YPG-u, zajedno s napadima protiv PKK i Daeša, ali Davutogluu je jasno da bi time prešao granicu dopuštenog.
Međutim, kurdski pojas će se teško ostvariti. Strateški pregovori između Turske i SAD-a završili su zaključkom da je potrebno stvoriti zonu bez Daeša na sjeveru Sirije, koja bi pokrivala oko sto kilometara širok i 40 kilometara dubok teritorij. No, u tom slučaju bi Ankara morala poduzeti nezamislive korake – pregovarati i čak surađivati s kurdskim PYD-om.
Godinu i pol dana je turska vlada bila mirna prema Daešu. Neki smatraju da se radi o političkim kalkulacijama, dok drugi vide da je turska država prepoznavala pretjerani rizik ako bi se uključila u borbu. Sada je vlast u potpunosti preokrenula situaciju zbog američkih napora i bombaškog napada u Surucu, te je Turska postala vodećom silom u borbi protiv Daeša. Zanimljivo je uvidjeti da sirijska zračna obrana i predsjednik Bašar al-Asad, kao i Rusi i Iranci nisu reagirali negativno na tursko bombardiranje Daeša.
Očito se razvija sasvim nova strateška slika Levanta. Amerikanci žele stvoriti koridor u južnoj i sjevernoj Siriji, a na sjeveru žele vidjeti što više turske suradnje. Cilj je ove strategije zatvoriti Daeš s dva koridora, povećati zračne napade i eliminirati teroriste koristeći Slobodnu sirijsku vojsku, PYD-ovu miliciju i Asadove snage.
Turskoj je poznato koliko američka vojska treba Incirlik zračnu bazu kako bi stvorila i održala takvu zonu na sjeveru Sirije. Zbog toga Ankara lukavo stavlja borbu protiv Daeša u Siriji i protiv PKK u Iraku u istu košaru, što vodi tome da bi Amerikanci u trenucima odluke možda mogli prihvatiti oboje. Bombardirajući Kurde, Turska se nada da će ponovno postići stratešku superiornost koju je izgubila uslijed svoje pasivnosti. Ankara također shvaća da mora biti više aktivna u koaliciji da bi spriječila PYD-ove snage da prijeđu na zapadnu stranu Eufrata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
