"Stojimo zajedno u snažnoj solidarnosti s našim saveznikom Turskom kako bi odgovorili na nestabilnosti na turskom pragu i na NATO-ovim granicama", izjavio je glavni tajnik NATO Saveza Jens Stoltenberg na hitnom sastanku NATO-a. Ovaj sastanak je održan na zahtjev Turske koja se pozvala na Povelju NATO-a i pozvala na konzultacije uslijed eskalacije nasilja u Siriji i borbenih aktivnosti Kurdistanske radničke stranke (PKK). Turski predsjednik Recep Tayyin Erdogan je tom prilikom izjavio da je Turska napadnuta te da iskorištava pravo da se brani i to će pravo koristiti do kraja. Također je napomenuo da je to dužnost NATO-a, te da traži Savez da bude spreman na obranu.
Iako je NATO potvrdio svoju predanost turskoj nacionalnoj sigurnosti, Europska je komisija tražila od Erdogana da nastavi s mirnim rješenjem kurdskog pitanja. Erdogan je također telefonom razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o turskoj intervenciji u Siriji, dakle prije sastanka NATO-a. Prema izjavi iz Kremlja, razgovor se vodio o mogućnostima bolje suradnje u borbi protiv Daeša (ISIL) u Iraku i Siriji.
Erdogan je pozvao NATO da učini sve što može u svojoj obvezi zaštite svojih istočnih granica. No, to ne znači da će NATO pokrenuti novu operaciju. Za to se teško može naći sredstava, a još manje volje među NATO članicama. Čak je i rasprava održana u Glavnom stožeru NATO-a u Bruxellesu bila na razini veleposlanika, što znači da je manjkalo i prave konzultacije unutar zemalja članica.
Potpora NATO-a tek je oblik legitimizacije borbe u Siriji, te davanje tihog zelenog svijetla SAD-u da u suradnji s Turskom dade zadnji udarac Daešu u Siriji. No, europski saveznici nisu toliko sigurni u borbu protiv PKK, posebno nakon što je Turska izvela zračne napade na njihove položaje u iračkom Kurdistanu.
Mnoge europske zemlje smatraju da će Kurdi biti veliki gubitnici takve akcije. U europskoj javnosti se govori o tome da zahtjevi PKK u niti jednom slučaju nisu usporedivi sa zločinima Daeša, te traže od američke i europskih vlada da objasne Ankari kako se ne može voditi istodobno rat na ova dva fronta u ime demokratskih vrijednosti. Posebno je zabrinjavajuće način kako su napadi na PKK započeli. Naime, turska je vlada optužila za napad u Surucu Daeš, ali su turski F-16 avioni umjesto na Daešovske položaje, pucali na PKK-ove položaje u planinama u sjevernom Iraku, duž granice s turskom provincijom Qandil.
Početak jačih borbi protiv Daeša, koje su uslijedile nakon što je skupina izvršila bombaški napad u Surucu 20. srpnja, je pokret Ankare koju su njezini zapadni saveznici dugo priželjkivali. Odluka da se otvori zračna vojna baza Incirlik američkoj koalicije protiv Daeša je jasan dokaz da je Turska napokon odlučila poduzeti snažnije mjere protiv terorista u susjednim zemljama. Vlada Strane pravde i razvoja (AKP) premijera Ahmeta Davutoglua odlučila se boriti protiv terorizma istovremeno na više frontova, ne samo protiv Daeša, već i protiv PKK-a, ali i u manjoj mjeri protiv ljevičarske terorističke skupine Stranka-Front oslobođenja revolucionarnog naroda.
Ankara cilja i na PKK kampove u sjevernom Iraku, nakon što je od tamo izveden napad na turske policajce i vojnike. Disproporcionalni način na koji se nastoji skršiti PKK u odnosu na kampanju protiv Daeša postavlja pitanja o stvarnim motivima AKP-a. Mnogi smatraju da vlada zapravo pokušava iskoristiti potporu javnosti za antikurdska djelovanja. Prema tom mišljenju, AKP se ulaguje turskim nacionalistima, i želi završiti mirovni proces koji je započela 2012. s PKK-om u suradnji s prokurdskom Narodnom demokratskom strankom (HDP). Međutim, HDP je dobila 13 posto glasova u lipanjskim izborima, a kako su pregovori o sastavljanju nove vlade u tijeku, postoje indikacije da je stranka pod pritiskom Erdogana da se pripreme za nove izbore umjesto da se stvara koalicijska vlada s nekom od stranaka u parlamentu. AKP jednostavno ne može naći dovoljno dobrog kandidata koji bi tvorio takvu vladu.
Vođa HDP-a Selahattin Demirtas već je optužio tursku vladu za zaustavljanje mirovnog procesa s kurdskim militantima, ali istodobno je zadržao jasnu distancu od PKK nasilja kako bi time i nadalje pokušao biti spona između Ankare i Kurda. Dogovoru skloni Turci sada ukazuju na presudnu moć HDP-a. Kurdska ljevica i liberalna inteligencija moraju se suočiti s PKK-ovim totalitaristima, te svim mogućim silama pritisnuti kurdske nacionaliste da ne pružaju potporu PKK-u.
U Erdoganovom makijavelizmu nije za odbaciti taktiku da se zračnim napadima na PKK u iračkom Kurdistanu nastoji kriminalizirati kurdska borba i marginalizirati HDP do te mjere da na idućim izborima ne uspije prijeći izborni prag. U tim prijevremenim izborima, Erdogan bi nastupio kao vrhovni zapovjednik pobjedonosne vojske. I zbog toga se čini da je turska država manje zainteresirana za borbu protiv Daeša koliko za borbu protiv PKK. Poznati turski vojni komentator i umirovljeni general turske vojske Naim Baburoglu naglašava da je turska javnost već upoznata da su Daešovski militanti samo 300 metara udaljeni od turske granice, da tamo rade rovove, a da turski graničari ništa ne poduzimaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
