Nova era Tunisa: Kais Saied je od umirovljenog profesora postao vođa naroda koji sad preuzima gotovo svu vlast u svoje ruke, a nove generacije mu kliču fanatično - može li zemlju očistiti od nepravde ili su granice populizma preblizu?

Tunis je zemlja koju se isticalo kao "primjer uspjeha" tzv. Arapskog proljeća. Krajem 2010. buknula je velika narodna pobuna protiv dugogodišnjeg predsjednika Bena Alija koji se smatrao jednim od sjevernoafričkih, ako već ne de jure diktatora, onda svakako de facto "poludiktatora". Srušen je s vlasti, a nemiri su se proširili diljem arapskog svijeta.

Što je točno potaklo Arapsko proljeće stvar je debata i danas. Jesu li to bili teški životni uvjeti? Cijena hrane? Tajne otkrivene na WikiLeaksu? Pojava društvenih mreža? Organizirane smjene režima putem djelovanja tzv. "profesionalnih aktivista"? Trenutak eksploatacije narodnog gnjeva od strane islamističke (često zabranjene) opozicije? Možda je sve zajedno dovelo do velike kulminacije i previranja, no pretpostavka da se Arapskim proljećem okrenula neka nova stranica i da se arapski svijet od režimskih (često pro-vojnih i sekularnih) vlasti okrenuo demokraciji po zapadnom uzoru (gdje su plodno tlo pronašli islamisti, odnosno koncept političkog islama) nije se baš održala.

"Povratak unatrag" prvo se dogodio u Egiptu i to već nekoliko godina nakon Arapskog proljeća u kojem je 2011. s vlasti srušen tamošnji dugogodišnji predsjednik Hosni Mubarak. Kao i drugdje, u Egiptu su na vlast brzo došli organizirani islamisti iz stranke/pokreta Muslimanska braća koja je godinama morala djelovati u ilegali jer su bili žrtve progona.

Ali islamistička vlast u Egiptu nije dugo potrajala, unatoč nadanju regionalnih sila kao što su Turska i Iran - ali ne, zanimljivo, i Saudijska Arabija. Naime, Rijad se poprilično prestrašio da će Muslimanska Braća dići pobunu i kod njih, srušiti kraljevsku obitelj Saud koja vlada Arabijom, pa su stoga izdašno podupirali opoziciju islamistima u Egiptu. Pitanje pak koliko je to uopće bilo potrebno jer u ljeto 2013. izbijaju velike demonstracije protiv novog predsjednika Mohameda Morsija koji uskoro biva srušen od strane šefa vojske, Abdela Fattaha Sisija koji je i danas na vlasti.

Iako su to bile vrlo intenzivne godine na sjeveru Afrike, pro-vojna vlast u Egiptu vratila se relativno brzo na vlast otvarajući još i više pitanja nego ih je bilo u zoru Arapskog proljeća. Jer tada je izgledalo, ili se tako barem intenzivno prikazivalo, da egipatski narod žudi za temeljitom promjenom koja ide puno dalje od promjene predsjednika. Jasno, svatko je tu promjenu vidio onako kako im je pasala. Zapad je vidio buđenje demokracije, lokalne snage vidjele su buđenje islamizma, a sam narod se našao u popriličnoj konfuziji.

Priča u Egiptu završila je povratkom skoro pa na početno stanje. Eskalirali su sukobi s islamistima na prostoru Sinaja, ali i to se s godinama uveliko smirilo. Pokreti koji su djelovali u podzemlju tako su, čini se, opet tamo.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.