Bez obzira kako se aktualna faza krize na istoku Europe završila, činjenica je da je pokrenuto nešto veće od privremene nestabilnosti. U tjednima i mjesecima pred nama možda predstoji nešto što je do nedavno zvučalo nerealno - veliki rat u Europi, ali nestabilnost koja je stvorena veća je čak i od tog potencijalnog rata. U trenutku kad je Rusija poručila kako više neće tolerirati daljnje širenje NATO saveza prema istoku Europe kreirana je jedna specifična linija nakon koje će geopolitika biti dosta drugačija, prije svega zbog činjenice da su se ruski sigurnosni zahtjevi odbili.
Može se reći kako je Rusija jako dugo vremena bila "na čekanju", cijelo desetljeće zapravo, a u tom periodu su se aktivno tražili načini da se odnos između Moskve i Washingtona stabilizira, vrati natrag u one okvire gdje nisu bili nešto naročito srdačni, ali su funkcionirali i vodili se praktičnim zasebnim interesima. Recimo da je to bilo negdje u vrijeme dok je na vlasti u SAD-u bila Busheva administracija. Dolaskom Obame na snagu je stupio optimizam, ali isti nažalost nije potrajao te je američkim napadom na Libiju 2011. počelo ubrzano stvaranje animoziteta između Rusije i SAD-a.
Odnosi su se nastavili srozavati i za vrijeme Trumpa, a definitivno i u ovoj prvoj godini Bidenove administracije. Do popuštanja nikad nije došlo. Rusija i SAD kontinuirano se međusobno nazivaju prijetnjom i nakon svih tih godina ne čudi da smo na kraju došli do ovakvog ishoda.
Uvijek se moglo pretpostaviti da će Rusija biti ta koja će negdje povući (crvenu) liniju jer ipak je ona ta koja mora zauzimati defenzivan stav pošto se američka vojska kroz NATO približava njezinim granicama, a ne obrnuto. Jasno je definirano kako je Ukrajina ta crvena linija i da ista nipošto ne smije postati NATO članica. Kad su iz Moskve pak krajem prošle godine o toj svojoj odluci obavijestili Washington i NATO, u vidu svojih vrlo konkretnih sigurnosnih zahtjeva, dobili su brzu odbijenicu. Jasno, niti SAD niti NATO ne najavljuju nekakav skorašnji ulazak Ukrajine u ovaj vojni blok, ali isto tako daju odmah Rusiji do znanja da ne može očekivati da će joj itko dati garancije da Ukrajina nikad neće postati NATO članica.
I time je zapravo jedno poglavlje završeno. Ruska želja da se ova desetljetna kriza riješi na miran način nije bila s "figom u džepu" (osim možda u redovima ruskih radikalnih nacionalista), Moskvi bi zaista odgovaralo da se sve na kraju de-eskaliralo i vratilo natrag u mirne vode koje se svode na mirnu distancu i ekonomsku suradnju. Ali, eto, priroda suprotstavljenih sila očito ne dozvoljava takve mirne koegzistencije, bar ne u ovakvom globalnom odnosu (koji još uvijek definitivno nije multi-polaran).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
