Kada govorimo o vanjskoj politici i godinama na izmaku može se reći kako gotovo svaka godina ima neku centralnu temu, nekakav "osjećaj" koji ostavlja za sobom. Gledajući unatrag na 2014. može se reći kako ta tema nije pretjerano pozitivna, a osjećaj kojeg možemo izdvojiti je prije svega onaj iscrpljujući.
Ta "iscrpljenost" se svakako odnosi na rat u Siriji koji ne samo da se ne primiče kraju već je do sada toliko eskalirao, radikalizirao se, da je teško zamisliti kako se uopće može okončati u dogledno vrijeme.
ISIL
2014. će svakako obilježiti i ISIL, veliki ulazak terorističkog islamo-fašizma u centar fokusa. Zanimljivo je, ovako iz jedne male vremenske distance, primijetiti kada se ISIL pojavio u svoj svojoj snazi - u trenutku kada je islamistička mreža pobunjenika, financirana i naoružana od strane Zapada i njihovih regionalnih saveznika, bila na rubu potpunog poraza.
ISIL je tijekom ljeta ove godine stasao u pravu, najveću u povijesti, terorističku vojsku. Okomili su se protiv svih, ali njihov najveći "uspjeh" svakako je bio još jedno razvlačenje sirijske vojske koja je, realno gledajući, mogla do kraja ove godine poraziti militante kojima se koordinira iz udobnih hotela u Istanbulu, Parizu i drugdje.
Ako je ISIL zaista bio "planiran", onda je to zaista bio jedan krajnje radikalan, nepromišlejn i ishitren plan. Naime, nije trebalo dugo da se ISIL otme svakoj kontroli i krene u ofenzivu tamo gdje one najbolje prolaze, a to je svakako susjedni Irak.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
