Nezamislive, ali ipak stvarne priče u svijetu čija se geopolitika iz temelja mijenja: Kako je "Assad mora otići" pretvoreno u "Assad mora ostati" - i to zahvaljujući najvećem protivniku, Saudijskoj Arabiji?
Po pitanju Sirije događaju se stvari koje su do nedavno bile nezamislive. Mnogima je bilo jasno da će Assadova (skoro pa potpuna) pobjeda u ratu sigurno u konačnici dovesti i do diplomatskih preokreta, povratka Sirije na "političku scenu", no malo tko je mogao očekivati da će u tom procesu prednjačiti zemlja koja je ne tako davno bila njen najveći neprijatelj - Saudijska Arabija!
Rat u Siriji traje od 2011. godine i bio je (iako tehnički još uvijek nije završen, ali sukobi su postali poprilično rijetki i sporadični) vrlo poseban. Po svojoj strukturi može se djelomično usporediti s ratom u Alžiru, s tzv. "Crnim desetljećem" kako je tamo sukob poznat - riječ je o desetak godina građanskog rata (od 1991. do 2002.) u Alžiru u kojem su se sukobljavale centralne (sekularne) vlasti s islamističkim militantima. Ali to je bio sukob koji je uvelike buknuo zbog internih razloga (islamisti su zapravo osvojili izbore da bi vojska 1992. izvela državni udar).
Po svojoj intenciji može se pak još više usporediti s ratom u Libiji koji je trajao puno kraće, tijekom intenzivne 2011. Trajao je kraće jer je u Libiji buknula pobuna islamističkih militanata, ali su se na njihovu stranu direktno angažirale NATO snage, u prvom redu SAD, Francuska i Britanija, što je dovelo do devastacije Libije, njene vojske i same zemlje, kao i do brutalnog ubojstva libijskog dugogodišnjeg lidera Muammara Gaddafija.
Rat u Siriji, koji je započeo po istom principu kao i u Libiji, nije se kretao istim scenarijem jer je na sirijsku stranu stala Rusija. Moskva je prvo diplomatski stala na stranu Sirije, stvarajući na taj način obranu od potencijalnog novog NATO (zapravo američkog) uplitanja. Ponoviti libijski scenarij sa Sirijom postalo je teže jer je tu već postojala opasnost od lančane reakcije koja bi potencijalno mogla završiti (tada je to tako izgledalo, u svijetu koji nije znao do kuda će eskalirati napetosti između Washingtona i Moskve) i svjetskim ratom.
Pojava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Damasku 2012. bio je ključan i možda čak i najvažniji događaj u kronologiji rata u Siriji. Njegov dolazak i sastanak s predsjednikom Basharom al-Assadom bila je potvrda da Rusija neće dozvoliti da Sirija završi kao Libija. U retrospektivi to se pokazalo kao održano obećanje jer Sirija ne samo da je izašla kao pobjednik u ratu već je Rusija kasnije (od rujna 2015.) i vojno intervenirala u Siriji - godinu dana nakon američke vojne intervencije (od rujna 2014.), ali američka vojska se ipak cijelo vrijeme držala zasebne misije, primarno pomaganja kurdskih snaga u borbi protiv ISIL-a na istoku Sirije.
Jasno, i američka i ruska vojna intervencija imale su za cilj ostvariti interese Washingtona i Moskve, a ne samo asistirati određenim snagama na terenu. Danas je ruska vojska prisutna diljem zapadne Sirije dok američka ima svoja uporišta na istoku. Direktnog sukoba nema. Istočna Sirija uvelike je pod kontrolom kurdskih snaga, a rat u Siriji uvijek se može nastaviti ako netko natjera Kurde i Damask na međusobni okršaj. No, to neće biti lako izvedivo iako su Kurdi poprilično povezani sa SAD-om, ali određene situacije pokazale su da ta povezanost nije isključiva (primjerice, kad je Trump poručio da planira povlačenje američkih snaga iz Sirije, Kurdi su odmah kontaktirali Moskvu rekavši da su spremni na obnovu odnosa s Damaskom - kasnije je pak Trump, pod pritiskom vlastitih "jastrebova", odustao od namjere).
Troje američkih predsjednika se već izmijenilo otkako je izbio rat u Siriji, a gledajući unatrag čini se da je najmilitantnija bila administracija onog koji je, ironično, dobio Nobelovu nagradu za mir, Baracka Obame. Trump je najviše vremena proveo prijeteći Iranu, a Biden je pak posve fokusiran na Ukrajinu.
Jasno, taj američki fokus na Ukrajinu, i slabljenje utjecaja na Bliskom istoku (uključujući i nakon povlačenja američke vojske iz Afganistana), svakako je doprinio tome da Sirija počne obnavljati prekinute odnose s ostatkom arapskog svijeta.
Jer nakon izbijanja rata 2011. Sirija je ostala skoro pa posve sama, odbačena od strane cijelog arapskog svijeta (barem u političkom smislu, ne i u smislu narodne potpore). Izbačena je i iz Arapske lige, organizacije koja ujedinjuje arapske zemlje. Čak i palestinski Hamas, kojeg je Sirija godinama podupirala povlačeći na sebe tako gnjev Izraela i SAD-a, brzo je postao ambivalentan prema Damasku. Jedino gdje je Sirija mogla računati na potporu bio je libanonski Hezbollah, političko-vojna organizacija koja ima duboke odnose s Iranom. Dakako - i Iran je ostao ključni saveznik Sirije čineći zajedno s njom tzv. "Osovinu otpora".
Iako je rat u Siriji od početka primarno bio na linijama između sekularizma i ekstremizma, sektaštvo je brzo prepoznato kao "mobilizacijska snaga" pa su tako mnogi predstavljali rat kao sukob između šijitskih i sunitskih snaga iako to u pravilu nikad nije bio faktualni slučaj. Naime, Sirija je većinski sunitska zemlja iako njen predsjednik dolazi iz manje muslimanske sekte, alawita, koji se smatraju ogrankom šijitskog islama. Ali Sirija je bila i ostala sekularna zemlja sa sekularnim zakonom tako da je sektaška komponenta služila samo onima koji su nastojali regrutirati fanatike za borbu protiv nje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
