Netanyahu kao novi Erdoganov Hitler: Višeslojna ironija Bliskog istoka koja se pretvara u farsu
Turska je formalno dio zapadnog vojnog savezništva, dio NATO-a, samim time bi se od nje očekivalo da, kao i cijeli NATO, stane na stranu Izraela, barem na način kako to poprilično uvijeno čine zapadne zemlje već preko 80 dana. Gotovo svakog dana objavljuju se tvrdnje poput "pozivamo Izrael da maksimalno poštuje pravila ratovanja i smanji civilne žrtve". To su potpuno prazne izjave i krajnje licemjerne jer odašilju se već protokolarno, skoro svako jutro, nakon što palestinski civili, mahom djeca, ginu u desecima i stotinama.
Teško je sjetiti se rata gdje su civili bili toliko izravna meta kao trenutačno u Pojasu Gaze. Padaju na pamet izvještaji o navodnom sirijskom "ravnanju sa zemljom" dijelova gradova pod kontrolom militanata, kao što su Homs i Aleppo, za vrijeme aktivne faze rata u Siriji. Situacije su bile ipak vrlo drugačije - jako malo toga se probija do Hamasa u smislu naoružanja za rat protiv Izraela dok su brojne zemlje Zapada (iste one koje sad snažno podupiru Izrael, na čelu sa SAD-om) intenzivno naoružavale islamističke militante.
Ali vratimo se na Tursku. Ta ista Turska, pod jednim te istim vodstvom kao i danas, pod Erdoganom, bila je (i još uvijek jest) veliki sponzor militanata u Siriji. Štoviše, Turska direktno krši sirijski suverenitet vojnom prisutnošću (u regiji Idlib, ali i drugdje, uz sjevernu granicu). I taj isti Erdogan, koji se nekad sastajao sa sirijskim predsjednikom Assadom, pričajući o razvoju dobrosusjedskih odnosa, zajedničkom razvoju regije, kad je izbio rat brzo je zaboravio na bilo kakve prijateljske odnose sa sirijskim sekularnim vlastima te je snažno podržao islamističke militante. Moglo bi se reći da je Turska u tome otišla i dalje od njenih NATO i zapadnih saveznika, postoje spekulacije da je Turska podržavala i najekstremnije skupine u Siriji, tamo gdje je Zapad bar djelomično povukao kočnicu.
I u tom kaotičnom sukobu Erdogan se nije libio usporediti sirijskog predsjednika s vođom nacističke Njemačke, Adolfom Hitlerom. "Assad bi morao naučiti nešto iz nasilne smrti Hitlera i Gaddafija. Boriti se protiv vlastitog naroda nije hrabrost nego strah", rekao je Erdogan 2011. godine, na samom početku rata u Siriji.
Kasnije, 2015. godine tadašnji turski premijer Ahmet Davutoglu rekao je da bi pregovori s predsjednikom Basharom al-Assadom bili "kao rukovanje s Adolfom Hitlerom".
Izgleda kako Erdogan nikad nije previše popustio po tom pitanju, barem ne javno, za razliku od arapskih zemalja - koje su mahom također radile na tome da sruše Assada - ali su kasnije uvidjele da to očito neće biti opcija (pošto je Assad uz rusku podršku uvelike dobio rat) pa su ga ove godine primili i natrag u Arapsku ligu te je bio i na summitu u saudijskom Jeddahu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
