Etiopija je sjedište Afričke Unije i jak saveznik zapadnih snaga, središnja točka američkih interesa u regiji, osobito onih koji se tiču borbe protiv terorističkih skupina. Tradicionalno viđena kao bastion stabilnosti, Etiopija se danas suočava s nizom unutarnjih sigurnosnih problema koje više ni vlada u Addis Ababi ne može skrivati pod tepih ili ukazivati na njih kao manje poteškoće koje ne trebaju zabrinjavati nikoga izvan etiopskih granica.
Kao i uvijek, u središtu etiopskih poteškoća su etnički odnosi, koji su u korijenu mnogih protuvladinih prosvjeda koji prijete destabilizaciji zemlje. Regija Oromia, u kojoj živi narod Oromo, je prvi započeo s takvim prosvjedima još 2015. godine. Nacionalni glavni grad Addis Ababa se trebao proširiti na tu regiju, pa su započeli protesti u Oromiji koji su se potom prelili u susjednu regiju Amhara, odražavajući široki bijes oko marginalizacije i represije središnje vlade, koju uvijek vodi etnička skupina Tigray. Sigurnosne snage su izašle na teren, a prema Human Rights Watchu u deset mjeseci izvanrednog stanja ubijeno je preko tisuću ljudi, a na desetke tisuća su zarobljeni. Izvanredno stanje je ukinuto u kolovozu ove godine, ali su u listopadu, za vrijeme festivala Irreecha, deseci tisuća Oromoa izašli opet na ulice i zahtijevali pad vlade.
Tijekom proteklih godinu dana ovi nemiri su osnaženi odvojenom krizom koja tek u posljednje vrijeme dobiva svoju punu pozornost. Etničko nasilje u pograničnoj zoni između Oromije i susjedne regije Somali, dovelo je do stotina mrtvih, više od stotinu tisuća raseljenih, a u pojedinim područjima se može govoriti o etničkom čišćenju. Sve zajedno, ovi problemi postavljaju ozbiljna pitanja o održivosti etiopskog modela etničkog federalizma, koji je osnovao Revolucionarni demokratski front etiopskog naroda, nakon što je ovaj front oslobodio zemlju komunističkog režima 1991. Ovaj model je dozvolio ograničenu autonomiju za devet regija na temelju etniciteta.
Detalji nasilja između regija Oromia i Somali teško su dolazili do međunarodne javnosti, ali je jasno da vlada nije uspjela jasno odgovoriti na stanje, što se posebno tiče federalnih sigurnosnih snaga. Etiopija ima jednu od najmoćnijih vojski Afrike i jednostavno nije shvatljivo kako ona nije mogla spriječiti izbijanje takvog sukoba. Čini se da se ne radi samo o nemaru, već o aktivnom učešću vlade u sukobu, koja je zauzela partikularan stav protiv nezadovoljnika u obje regije. Posebno se to tiče Liyu policije koje podržava predsjednik regije Somali Abdi Mohamud Omar, poznat i kao Abdi Illey, koji kontrolira tu policiju. On sprječava policiju i vojsku da doista pokrenu istrage o tome što se događa na terenu.
Etiopija je zemlja burne povijesti. Kada je car Haile Selassie 1974. svrgnut, na vlast je došla marksističko-lenjinistička vojna diktatura Derga, koju je vodio Megistu Haile Mariam. Time je započela komunistička diktatura s najduljim životom u Africi, pa i u svijetu, jer su samo Kuba, Kina i Sjeverna Koreja imali duže komunističko jednovlašće. Preko pola milijuna ljudi izgubilo je svoje živote pod Mengistuovom diktaturom. Glad u Etiopiji 1983.-1985. utjecala je na osam milijuna ljudi, pri čemu je čak milijun ljudi umrlo. Oslobodilački front Tigrajanskog naroda se 1989. spojio s Revolucionarnim demokratskim frontom etiopskog naroda, kojemu je pripomogao i pad komunizma u Europi. U svibnju 1991. Front je napredovao prema Addis Ababi, a Sovjeti nisu uskočili u pomoć Mengistuu. On je napustio zemlju i dobio azil u Zimbabveu, gdje i danas živi. Godine 2006., na suđenju koje je trajalo dvanaest godina, etiopski Visoki federalni sud osudio je Mengistua za genocid. Brojni drugi članovi njegovog režima su osuđeni za ratne zločine.
Nakon kratkotrajnog rata s Eritrejom, koji je završio odvajanjem ove regije i nastankom nove države, premijer Meles Zenawi je 1995. otpočeo s politikom etničkog federalizma, davajući značajne ovlasti regionalnim etničkim vlastima. Etiopija danas ima devet poluautonomnih administrativnih regija (Addis Ababa, Afar, Amhara, Benishangul-Gumuz, Dire Dawa, Gambela, Harari Oromia, Somali, Južni narodi, Tigray) koje imaju moć fiskalne autonomije. Ove regije mogu osnivati vlastite vlade i demokratski sustav u skladu s federalnim ustavom. Svaka regija ima regionalno vijeće koje bira narod, te to vijeće ima zakonodavne i izvršne ovlasti. Zanimljivo je da članak 39. etiopskog Ustava daje svakoj regionalnoj državi pravo na odcjepljenje od Etiopije. Postoji ipak rasprava koliko je to pravo jamčeno u realnim okvirima države.
Godinama nije bilo prosvjeda protiv vlade, ali čini se da su godine frustracija etničkih skupina marginaliziranih od federalne vlade ipak učinile svoje. Oromi čine trećinu stanovništva Etiopije, i dugo su se žalili na nezbrinutost i izbjegavanje njihovog uključivanja u politički proces zemlje i gospodarski razvoj koji je osobito vidljiv u Addis Ababi. Prosvjedi su trebali samo jedan poticaj, koji je pronađen u širenju federalne jedinice glavnoga grada na regiju Oromia. Plan je na kraju odbačen, ali su prosvjedi pokazali neke dublje razdore i nastavili su se, zajedno s prosvjedima u Amhari.
Etiopska vladajuća koalicija je pod dominacijom malene regije Tigray, koja je svoju važnost stekla upravo u gerilskom ratu protiv Mengistua. Sada se ovi prosvjedi vide kao oblik kritike državne vlade. Nema formalne poveznice između prosvjeda u Amhari i Oromiji, ali nedavni prosvjedi u Gondaru pokazuju solidarnost među demonstrantima. Ipak, središnja vlada ima moćnu poziciju i potpunu kontrolu nad sigurnosnim snagama. U parlamentu ne postoji niti jedan oporbeni zastupnik, čime vlast zapravo nema nikakve realne političke prijetnje. Kao saveznik Zapada, Etiopija ne dobiva niz kritika međunarodnih tijela. No, reakcije vlade na velike prosvjede započete ovoga ljeta pokazuje da je vlast zabrinuta. Počela je gasiti pristup internetu, kako se demonstracije ne bi bolje mogle organizirati. Premijer Hailemariam Desalegn pokušava upozoriti prosvjednike na potrebu poštivanja vladavine zakona, ali on sam nije uspio iskazati što to točno znači.
Etiopiju je nedavno posjetila i Nikki Haley, američka veleposlanica pri UN-u. Njezin kratak boravak u zemlji, prije nego je otišla u posjet Južnome Sudanu, pokazatelj je kako Washington neće naročito pritisnuti svog afričkog saveznika. Zapravo, u Etiopiji je posjetila kamp za južnosudanske izbjeglice u zapadnoj Etiopiji, gdje je iskazala ljutnju zbog nemogućnosti stišavanja građanskog rata u susjednoj zemlji. U svom razgovoru s etiopskim premijerom Desalegnom glavna točka rasprave je bilo hvaljenje Etiopije kao sigurno mjesto za izbjeglice. Tek pri kraju je Haley naglasila kako se u Etiopiji moraju graditi snažne institucije i jačati otvoreno društvo u cilju promicanja mira i gospodarskog razvoja.
Ne valja smetnuti s uma da je etiopski lobi u Washingtonu vrlo jak. Etiopsko veleposlanstvo je pritiskivalo Amerikance da u Kongresu ne donose rezoluciju oko stanja ljudskih prava u zemlji, te je zaprijetilo povlačenjem pomoći i suradnje Etiopije u protuterorističkim djelovanjima. Za sada tiha etiopska diplomacija nije dovela do uspjeha, ali vlada u Addis Ababi ne mijenja taktiku. Kako se povećava nestabilnost, postoji rizik za napetostima u samoj vladajućoj koaliciji. Etnički pripadnik naroda Oromo i predsjednik Donjeg doma parlamenta Abadula Gemeda je početkom listopada dao ostavku na svoje mjesto, što je prvi slučaj jasnog pokazivanja nezadovoljstva. U Etiopiji se nikad nije dogodilo da visokopozicionirani dužnosnik vlade daje ostavku, što je pokazatelj da vlast možda neće moći održati kontrolu ni u vlastitim redovima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
