Nicolas Maduro novi je stari predsjednik Venezuele. Na nedavnim izborima od 20. svibnja ostvario je uvjerljivu pobjedu od čak 67.8% iliti dobio je 6.2 milijuna glasova. To je bilo više nego dovoljno za pobjedu nad glavnim oporbenim kandidatom Henrijem Falconom (20.9% glasova) i neovisnim Javierom Bertuccijem s oko 10% glasova. Novi 6-godišnji mandat trebao bi ostaviti Madura na vlasti do daleke 2025.
Izvanredno uvjerljiva pobjeda socijalističkog lidera na izborima u putinovskom stilu potpuna je suprotnost od stanja u zemlji koje je alarmantno već godinama, ali nažalost postaje sve ozbiljnije. Hiperinflacija, rekordne stope nasilja, smanjenje proizvodnje i izvoza nafte, nestašice robe široke potrošnje, a ponajviše hrane i lijekova, u novije vrijeme i masovni egzodus kojim tisuće i milijuni napuštaju zemlju, stvarnost je naftom najbogatije zemlje svijeta. No usprkos ovim grandioznim problemima Maduro je odnio dvotrećinsku pobjedu.
Međutim, kad se bolje razmotri, rezultat je očekivan jer je najveći dio oporbe predvođen širokom koalicijom stranaka i strančica (MUD) bojkotirao izbore. Prema Nacionalnom izbornom vijeću koje je kontrolirano od strane chavista izlaznost je iznosila samo 46%. A neovisna anketarska kuća Meganalisis navodi brojku od samo 18% izlaznosti.
Najkarizmatičniji i najbolji kandidati oporbe kao što su Leopoldo Lopez, Henrique Caprilles, Antonio Ledezma su već otprije diskvalificirani i onemogućeni da se kandidiraju. S diskvalifikacijom oporbenih stranaka i bojkotom glasača te bez privlačnijih protukandidata, Madurova pobjeda je realna usprkos očitim mnogim nepravilnostima. Radi sumnjičavosti u regularnost izbornog procesa većina svjetskih zemalja predvođenih Europskom unijom i SAD-om, G-7, ali većinom država Latinske Amerike, ne priznaje izborne rezultate. No, s druge strane manji dio država kao što su Rusija, Kina, Turska, Iran, Kuba i Bolivija priznaju rezultate.
Bez obzira na (ne)priznanja Maduro ostaje u predsjedničkoj palači Miraflores u Caracasu i nastavlja voditi zemlju što je vrlo težak i nezahvalan zadatak. Malo koji političar bi mu na tome zavidio. Maduro je ovom pobjedom dokazao unutarnjem krugu chavista da unatoč nevoljama ima potporu naroda što mu daje novi legitimitet. Zbog osobne nepopularnosti spekuliralo se o mogućim drugim kandidatima iz kruga chavista od kojih bi najizgledniji bio Diosdado Cabello ili možda Delcy Rodriguez, ali to se nije dogodilo.
Kako stvari sada stoje jako teško će biti Maduru odslužiti mandat do kraja 2025. osim ako se nešto drastično ne promijeni. Trendovi koji se događaju su negativni. Venezuelanska naftna industrija na čelu s državnom naftnom kompanijom PDVSA je u velikim problemima. Nafta čini oko 95% izvoza i 25% BDP-a Venezuele. PDVSA kontrolira cjelokupno istraživanje, proizvodnju i izvoz nafte. Ali kompanija je na putu da bankrotira. Nema čvrste valute kojom bi se investiralo u istraživanje nafte. Netko bi poput Madura mislio da su niske cijene nafte najveći državni problem. Ali po toj logici bi oko 100% povećanje cijena nafte po barelu s oko 30 USD prije tri godine na sadašnjih oko 70 USD po barelu, značilo povratak dobrih starih dana za vrijeme Huga Chaveza kada su visoki prihodi od nafte omogućili rekordno državno trošenje u vidu bogatih socijalnih misija. No realnost je da se poboljšanja ne osjećaju.
Manje prodaje nafte znači manje novca u državnom proračunu, a manje prihoda znači manje vjerojatnosti da će Maduro i njegova Ujedinjena socijalistička partija (PSUV) ostati na vlasti. Iako neki analitičari tvrde suprotno, Maduro ima svoja postignuća jer je nastavio postojeće i lansirao nove socijalne misije kao što je izgradnja od dva milijuna stanova za siromašne. Vlasti u sadašnjim teškim okolnostima koriste prihode od nafte da opskrbe ponajviše političko-upravni aparat, vojsku i svoju bazu glasača. No, kad novca ponestane mogućnost kraha sustava je velika. Stoga je mogućnost vojnog puča, toliko karakterističnog za Latinsku Ameriku u 20. stoljeću, dosta velika. Da se puča boji to je pokazao i Maduro zato što je nedavno uhapšeno 11 časnika iz mornarice i zračnih snaga zbog sumnji u umiješanost u pokušaj puča. Uhićenja su se dogodila netom prije nego što su vlasti protjerale dva visoka američka diplomata u Caracasu zbog sumnji da su umiješani u planiranje prevrata.
Mnogi analitičari smatraju da Maduro ako želi ostati na vlasti, morat će ubrzati proces instaliranja jednostranačkog sustava nalik Kubi koji eliminira politički pluralizam i izravne izbore. Svakako je za očekivati da će vlasti u bliskoj budućnosti nastaviti hapsiti sve veći broj vojnih časnika kako bi nametnule što veću kontrolu nad oružanim snagama. Kontrola nad državnim institucijama, a osobito represivnim, svakako je glavni put kojim se može očuvati vlast u situaciji koja je dobila obilježje humanitarne krize. Stotine tisuća i milijuni koji su otišli iz zemlje nisu otišli jer ne vole Madura već jer se bore za golo preživljavanje koje im je ugroženo.
Vladine odluke o rigidnim kontrolama cijena i tiskanje novca veliki su krivci za ovakvo stanje i o tome se slažu ekonomisti svih boja. Zbog hiperinflacije valuta bolivar je postala bezvrijedna i s njom se ne može skoro ništa kupiti. Tu ne može pomoći konstantno dizanje plaća što vlasti stalno rade. Oni koji se ne oslanjaju ili ne mogu dobiti hranu i druge potrepštine putem državnog sustava opskrbe ne mogu preživjeti ili jedva preživljavaju u zemlji od oko 30 milijuna stanovnika.
Za oporavak iz ovako teške situacije vlada bi trebala provoditi reforme koje se ne bi sviđale njenoj bazi koja ju je dovela i drži na vlasti. Stoga je Maduru i njegovim socijalistima cilj i dalje ostati na vlasti i nadati se da će se problemi početi sami rješavati ili da će se dogoditi neko geopolitičko ili geoekonomsko čudo koje će sve promijeniti. Iako izgleda da nema rješenja za izlazak iz krize, može se shvatiti da je Maduru opstanak na vlasti prioritet jer u suprotnom bi ga vrlo lako mogao čekati zatvor, progon, a možda čak i nešto gore. Madura i njegov vladajući krug mnogi optužuju za sudioništvo u trgovini drogom i predmet su nadzora američke agencije za suzbijanje trgovine droge DEA. Nećaci od prve dame Venezuele Cilije Flores su osuđeni u SAD-u prošle godine za prodaju kokaina. Venezuelanski potpredsjednik Tareck El Aissami je označen od američke vlade kao kralj trgovine drogom. Nije jasno koja je uloga Madura u svome tome, ali je jasno da ga američki istražitelji istražuju.
Chavističke vlasti se optužuje i za druga nedjela kao što su pranje novca, kršenja ljudskih prava, i sl. U veljači ove godine je tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda objavila da je njen ured pokrenuo preliminarnu istragu o povredama ljudskih prava u Venezueli od 2017. To bi moglo značiti da bi jednom kad ustupi s vlasti venezuelanski se predsjednik mogao naći na sudu u Hagu poput Slobodana Miloševića. Iz tih razloga je jasno zašto Maduro želi ostati na vlasti pošto poto jer moguće alternative su užasavajuće.
Svakako je Maduru najbolja opcija ostati u ulozi predsjednika Venezuele i uživati zaštitu Nacionalnih bolivarskih oružanih snaga Venezuele. Tako će moći kupovati vrijeme dok ne osmisli neko rješenje ili se ono pojavi samo od sebe. Pri tome će se nastojati oslanjati na vojsku i policiju te potporu Kube, Rusije i Kine. Za sada mu polazi za rukom, ali ključ bi mogao biti u nafti i sposobnosti njene prerade i izvoza. Ako bi se taj problem riješio mogao bi Maduro ostati na vlasti, a u suprotnom slijede crni scenariji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
