Nedopustiva izjava Lavrova, Putinova isprika i delikatni odnos Rusije i Izraela u kontekstu rata u Ukrajini

Odnos između Rusije i Izraela uvijek je bila delikatna stvar, svakako zadnjih desetak godina, ovih 70 dana rata u Ukrajini naročito, a još i više zadnjih nekoliko dana otkako je ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, u intervjuu za talijansku televiziju dao izjavu koja je izazvala oštru reakciju Izraela (i to ne samo Izraela).

Kratki podsjetnik - novinar je Lavrova upitao kako to Rusija na prostoru Ukrajine provodi "denacifikaciju" ako je predsjednik Ukrajine zapravo Židov? Na to je Lavrov rekao da to ne mora imati veze jedno s drugim jer je, kako kaže, i Adolf Hitler "imao židovske krvi".

Ta teza o Hitlerovoj navodnoj "židovskoj krvi" svakako nije nešto što je prvi spomenuo Lavrov, ali svejedno spada u retoriku na koju se definitivno nije smio spustiti. Lavrov je iskusni diplomat i jako dobro zna otkuda dolaze priče o Hitleru kao Židovu. Riječ je o teorijama koje već desetljećima žele odraditi određeni povijesni revizionizam, a ne tiču se samo Hitlera već i holokausta. U krajnjoj liniji ova teorija ima za cilj konstatirati da su onda zapravo Židovi odgovorni za holokaust jer, eto, Hitler je bio jedan od njih. U stvarnosti pak riječ je o fašističkom revizionizmu, odnosno kontinuitetu antisemitske ideologije koja je i provela holokaust.

Eventualno bi netko mogao reći da je Lavrov bio iznerviran samim pitanjem pa je ovako nešto "izvalio" - a možda je i iznerviran činjenicom da uopće mora braniti deklarirani cilj "denacifikacije Ukrajine" jer od svega što je Moskva navela ovo je totalno neobranjiv stav.

Postotak stvarnog (neo)nacizma u Ukrajini je, unatoč intenzivnoj ruskoj propagandi, poprilično mali. Svakako egzistira u redovima notorne Azov bojne, a sigurno i u još nekim manjim skupinama. No, toliku kvantitetu nacizma zasigurno i Rusija posjeduje u svojim vlastitim redovima tako da je deklaracija apsurdna, netaktična i jednostavno pogrešna.

Ako Rusiji smeta sve što su post-majdanske ukrajinske vlasti radile, a to svakako uključuje ugnjetavanje ruskog jezika, slavljenje kolaboracionista kao što je bio Stepan Bandera, ali i agresija protiv separatizma na istoku Ukrajine, onda su mogli - i trebali - osuditi Ukrajinu zbog nacionalizma, u određenim slučajevima i ekstremnog nacionalizma. Ali bacati na stol kartu "nacizma" bio je posve promašen potez od početka i Rusija je samo sebi time nanijela štetu dajući do znanja da takvim maksimalističkim osudama zapravo ima neku skrivenu agendu.

"Denacifikacija" Ukrajine je pristup koji jako podsjeća na "demokratizaciju" Iraka, Afganistana... Drugim riječima, Rusija se na kraju služi taktikama kojima se na Bliskom istoku služio SAD.

No, vratimo se na kontekst Izraela i izjavu Sergeja Lavrova. Ako je tu izjavu dao jer je, recimo, bio nervozan, onda se nastala šteta još uvijek može ispraviti i Moskva će se morati službeno ispričati Izraelu. To je pak danas ruski predsjednik Vladimir Putin i učinio. U telefonskom razgovoru s izraelskim premijerom Naftalijem Bennettom ispričao se za izjavu svog ministra vanjskih poslova. Bennett, nakon razgovora, rekao je da prihvaća ispriku i da se zahvaljuje Putinu na pojašnjenju ruskog stajališta. Također su razgovarali i o aktualnoj situaciji u Ukrajini.

Ta ruska isprika se očekivala i bilo bi zabrinjavajuće da nije stigla. Naime, u tom slučaju mogli bismo pretpostaviti da izjava Sergeja Lavrova nije bila data "brzopleto", već s predumišljajem. Zar bi to značilo da se Rusija pretvara u zemlju koja s vrha širi antisemitske teorije zavjere? Tako bi izgledalo, ali to vjerojatno ne bi bio ideološki stav, već opet strateški. Kako? Znamo jako dobro kako je Lavrovljeva izjava odjeknula na Zapadu i u Izraelu, ali što je s ostatkom svijeta, točnije što je s ostatkom Bliskog istoka?

Nije tajna da su u arapskom svijetu neki zasigurno pozitivno ocijenili spornu izjavu, a ista dolazi upravo u trenutku dok američki utjecaj na Bliskom istoku neminovno slabi. Ovog tjedna imali smo neke neuobičajeno oštre izjave na račun SAD-a iz Saudijske Arabije. Bivši moćni šef obavještajnih službi, princ Turki al-Faisal al-Saud (koji je također bio i ambasador u SAD-u i Britaniji), rekao je kako je SAD "duboko razočarao" Saudijsku Arabiju spočitavajući Washingtonu nedovoljnu potporu oko kampanje u Jemenu, ali i činjenicu da su uklonili jemenske Houthije s popisa terorističkih organizacija.

"Američki predsjednik Biden još je za vrijeme svoje izborne kampanje rekao da će Saudijsku Arabiju pretvoriti u 'odmetnutu državu' - i sad radi ono što je i najavio", poručio je Turki al-Faisal al-Saud.

Slično je i diljem Bliskog istoka, a Rusija, koja sad već kalkulira i s mogućnošću izbijanja globalnog sukoba, nipošto ne želi neprijatelje na svom jugu, štoviše, ako ikako uspije približit će ih sebi.

Činjenica je da na Bliskom istoku nije bilo neke veće osude ruskog napada na Ukrajinu. Jedan od razloga je taj što je ta regija itekako osjetila američki vojni intervencionizam, a ruskog se ne boje, štoviše, znaju da se fokus sada prebacuje na Europu pa će možda oni neko vrijeme "biti na miru".

Teško pak možemo tvrditi da je Lavrov rekao to što je rekao kako bi Rusiji osigurao dodatnu potporu na Bliskom istoku, ali u ovim uzavrelim vremenima ništa se ne može posve odbaciti.

Što se pak tiče Izraela tu je situacija posebno zanimljiva. Imamo moćnu izraelsku dijasporu, odnosno židovsku zajednicu u SAD-u, koja gotovo jednoglasno proziva izraelske vlasti jer nisu dovoljno snažno osudile rusku agresiju, a i ne žure baš s pomaganjem Ukrajini.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.