Turska je druga po snazi vojska NATO saveza, no često ne djeluje kao dio tog saveza. Nema tu velike koordinacije i zajedničkih angažmana. Štoviše, često se čini kako Turska radi stvari "na svoju ruku" i za svoje interese.
Podsjetimo, NATO savez osnovan je nakon Drugog svjetskog rata, 1949., kada je Hladni rat već započinjao. NATO su osnovale Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Britanija i SAD. Prvo proširenje NATO saveza na nove članice desit će se tri godine nakon osnutka, 1952. i tada zajedno u NATO ulaze dvije zemlje: Grčka i Turska.
Tijekom svih ostalih godina Hladnog rata NATO-u će se priključiti samo još dvije zemlje - Njemačka (kao Zapadna Njemačka) 1955. i Španjolska 1982.
Velika NATO proširenja uslijediti će nakon završetka Hladnog rata, odnosno nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta. Zadnje proširenje, šesto po redu, desilo se 2009. kada su u NATO ušle Hrvatska i Albanija. Krajem prošle godine pozivnicu za NATO dobila je i Crna Gora.
Sve ove zemlje poprilično se podređuju NATO politici, zapravo američkoj politici jer je SAD daleko najsnažnija članica te ima najveći utjecaj. No, Turska je iznimka, naročito zadnjih godina otkako je na vlasti autoritarni predsjednik Erdogan. On ne samo da se ne ponaša kao "NATO-ovac" već se ne libi ni otvoreno prozivati i kritizirati Zapad, dakle NATO centre (vidi: Dovodi li raspad imperijalističkog plana za Siriju do radikalne promjene turskog stava? Erdogan: "Zapad voli samo naftu i sukobe, glume da su nam prijatelji, a zapravo nas žele mrtve").
Od NATO članica se očekuje da se ponašaju u skladu s činjenicom da jesu članica kluba, a o tom klubu se ne govori loše javno, ni u kojem slučaju. Erdogan je pak iznimka, jedini NATO akter koji svakog dana pokazuje kako su mu turski i osobni interesi iznad NATO kolektivnog interesa.
Jedva su Zapadni diplomati uspjeli Erdogana nagovoriti da ne kompletira nabavu kineskih raketnih sustava što bi bio presedan (članstvo u klubu podrazumijeva, iznad svega, da se oružje neće nabavljati izvan tog kluba).
Neki će reći kako je partnerski odnos između Turske i Izraela (većinom iza kulisa, ne toliko u javnosti) ipak zasluga NATO pritiska na svoju svojeglavu članicu, no ni to nije baš točno. Tursko-izraelski diplomatski i obavještajni odnosi funkcioniraju dobro zahvaljujući obostranom interesu.
No, rekavši sve to, postoji još jedno nepisano pravilo u NATO savezu - zna se tko ima pravo širiti svoju vojnu prisutnost i gdje. To su u suštini danas dvije zemlje - SAD, koji ima pravo širiti se gdje god poželi, i Francuska, koja ima ograničeno pravo "držati oko" na svojim bivšim kolonijama u Africi.
Turska definitivno nije među privilegiranim članicama koje bi mogle širiti svoju međunarodnu vojnu prisutnost izvan svo...
Podsjetimo, NATO savez osnovan je nakon Drugog svjetskog rata, 1949., kada je Hladni rat već započinjao. NATO su osnovale Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Britanija i SAD. Prvo proširenje NATO saveza na nove članice desit će se tri godine nakon osnutka, 1952. i tada zajedno u NATO ulaze dvije zemlje: Grčka i Turska.
Tijekom svih ostalih godina Hladnog rata NATO-u će se priključiti samo još dvije zemlje - Njemačka (kao Zapadna Njemačka) 1955. i Španjolska 1982.
Velika NATO proširenja uslijediti će nakon završetka Hladnog rata, odnosno nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta. Zadnje proširenje, šesto po redu, desilo se 2009. kada su u NATO ušle Hrvatska i Albanija. Krajem prošle godine pozivnicu za NATO dobila je i Crna Gora.
Sve ove zemlje poprilično se podređuju NATO politici, zapravo američkoj politici jer je SAD daleko najsnažnija članica te ima najveći utjecaj. No, Turska je iznimka, naročito zadnjih godina otkako je na vlasti autoritarni predsjednik Erdogan. On ne samo da se ne ponaša kao "NATO-ovac" već se ne libi ni otvoreno prozivati i kritizirati Zapad, dakle NATO centre (vidi: Dovodi li raspad imperijalističkog plana za Siriju do radikalne promjene turskog stava? Erdogan: "Zapad voli samo naftu i sukobe, glume da su nam prijatelji, a zapravo nas žele mrtve").
Od NATO članica se očekuje da se ponašaju u skladu s činjenicom da jesu članica kluba, a o tom klubu se ne govori loše javno, ni u kojem slučaju. Erdogan je pak iznimka, jedini NATO akter koji svakog dana pokazuje kako su mu turski i osobni interesi iznad NATO kolektivnog interesa.
Jedva su Zapadni diplomati uspjeli Erdogana nagovoriti da ne kompletira nabavu kineskih raketnih sustava što bi bio presedan (članstvo u klubu podrazumijeva, iznad svega, da se oružje neće nabavljati izvan tog kluba).
Neki će reći kako je partnerski odnos između Turske i Izraela (većinom iza kulisa, ne toliko u javnosti) ipak zasluga NATO pritiska na svoju svojeglavu članicu, no ni to nije baš točno. Tursko-izraelski diplomatski i obavještajni odnosi funkcioniraju dobro zahvaljujući obostranom interesu.
No, rekavši sve to, postoji još jedno nepisano pravilo u NATO savezu - zna se tko ima pravo širiti svoju vojnu prisutnost i gdje. To su u suštini danas dvije zemlje - SAD, koji ima pravo širiti se gdje god poželi, i Francuska, koja ima ograničeno pravo "držati oko" na svojim bivšim kolonijama u Africi.
Turska definitivno nije među privilegiranim članicama koje bi mogle širiti svoju međunarodnu vojnu prisutnost izvan svo...
