Turska je druga po snazi vojska NATO saveza, no često ne djeluje kao dio tog saveza. Nema tu velike koordinacije i zajedničkih angažmana. Štoviše, često se čini kako Turska radi stvari "na svoju ruku" i za svoje interese.
Podsjetimo, NATO savez osnovan je nakon Drugog svjetskog rata, 1949., kada je Hladni rat već započinjao. NATO su osnovale Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Britanija i SAD. Prvo proširenje NATO saveza na nove članice desit će se tri godine nakon osnutka, 1952. i tada zajedno u NATO ulaze dvije zemlje: Grčka i Turska.
Tijekom svih ostalih godina Hladnog rata NATO-u će se priključiti samo još dvije zemlje - Njemačka (kao Zapadna Njemačka) 1955. i Španjolska 1982.
Velika NATO proširenja uslijediti će nakon završetka Hladnog rata, odnosno nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta. Zadnje proširenje, šesto po redu, desilo se 2009. kada su u NATO ušle Hrvatska i Albanija. Krajem prošle godine pozivnicu za NATO dobila je i Crna Gora.
Sve ove zemlje poprilično se podređuju NATO politici, zapravo američkoj politici jer je SAD daleko najsnažnija članica te ima najveći utjecaj. No, Turska je iznimka, naročito zadnjih godina otkako je na vlasti autoritarni predsjednik Erdogan. On ne samo da se ne ponaša kao "NATO-ovac" već se ne libi ni otvoreno prozivati i kritizirati Zapad, dakle NATO centre (vidi: Dovodi li raspad imperijalističkog plana za Siriju do radikalne promjene turskog stava? Erdogan: "Zapad voli samo naftu i sukobe, glume da su nam prijatelji, a zapravo nas žele mrtve").
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
