Predstavnici vlada i država članica NATO-a okupit će se u Varšavi 8. i 9. srpnja na susretu na vrhu koji je već proglašen povijesnim. Ovakvo snažno obilježavanje nije samo zbog percipiranih sigurnosnih izazova koji dolaze s Istoka i s Juga, već prije svega ishod britanskog referenduma i uspjeh Brexita. Nesigurnost europske budućnosti nanosi također pitanja oko najvećeg svjetskog političko-vojnog saveza, uza sve poruke Britanaca da se NATO nema čega bojati.
Ali, nije baš tako. Slaba i podijeljena Europa ujedno slabi i NATO. Jasno sagledavanje budućnosti Europske unije nije samo važno u pogledu financijske i ekonomske stabilnosti, nego i zbog geopolitičkih razloga. Putinova Rusija se smatra najvećom prijetnjom s Istoka upravo jer se očekuje da će iskoristiti europsku slabost. Aneksija Krima i moskovska potpora separatistima u istočnoj Ukrajini se među NATO-ovim generalima tumači samo kao ekspanzionizam geostrateških namjera Kremlja. Zbog toga NATO počinje gomilati vojne snage na istočnim granicama te ujedno podiže masovnu paniku među stanovnicima Poljske i tri baltičke države. Moskva je također nedavno najavila da će dvije divizije biti alocirane iz baza istočno od ruskog glavnog grada na zapadne granice zemlje, a modernizacija ruskih vojnih snaga napreduje unatoč recesiji gospodarstva.
Osim Rusije, u Varšavi će se raspravljati i o migracijama te terorističkim napadima. Sirija i Libija dominiraju razmišljanjem o sigurnosti. Granična sigurnost je osobito važna u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj kako bi se kontolirala migracija ljudi i zaustavio organizirani kriminal u sredozemnim vodama. U europskom kaosu, EU će imati značajniju ulogu u graničnoj sigurnosti, te se smatra kako će Bruxelles pokrenuti novu Europsku graničnu i obalnu gardu kao ključnu sastavnicu obrane europskih kopnenih i morskih granica.
No, nisu Rusija i vanjske granice najozbiljnija opasnost po NATO i EU, već upravo stanje europskog jedinstva. NATO je zahtijevao osnovno europsko jedinstvo, što je u Bruxellesu ostvareno uz elitnu birokraciju. Međutim, Europa ne samo da nije jedinstvena, već se opasno približava rušenju legitimnosti postojećih političkih poredaka. Zapadna liberalna demokracija preživljava donekle tek u skandinavskim državama, dok je kriza liberalne demokracije proširena u veći dio ostatka Europe, pozivajući na scenu jake protusustavne stranke kao što su Siriza, Podemos ili pokret Peppe Grilla.
U nekadašnjoj komunističkoj Europi dolazi do jačanja nacionalne države. Poljska kreće snažno prema demokratski sumnjivom desnom populizmu, Mađarska se nalazi u stanju gotovo autoritarne vlasti stranke Fidesz i njezinog premijera Viktora Orbana, Rumunjska je institucionalizirala korupciju, a Bugarska sve više razmišlja o povezivanju s Rusijom. Ono što najviše diže kosu tzv. talasokratskim nacijama na obalama Atlantskog oceana jest što gospodarski najjača europska nacija Njemačka također vidi napredak u poboljšanju odnosa s Rusijom, a s izlaskom Velike Britanije iz europskog kluba, Njemačkoj nema tko predstavljati vodeću konkurenciju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
