U 3 sata i 15 minuta 22. lipnja 1941. na ratištu od Baltičkog do Crnoga mora pokrenuta je najveća vojna kopnena invazija u povijesti čovječanstva: Operacija Barbarossa. Topništvo je otvorilo vatru na sovjetske pogranične utvrde, a Luftwaffe je pokrenula bombardiranje sovjetskih zračnih luka, prometnica te mjesta okupljanja sovjetskih postrojbi. Prvo su bombardirani gradovi u istočnoj Poljskoj pod kontrolom SSSR-a, a artiljerijska paljba zasula je trupe Crvene armije uzduž cijele crte bojišnice. Snažni napadi bombardera dosegli su Kronstadt blizu Lenjingrada, Izmajil u Besarabiji i Sevastopolj na Krimu.
Ujutro 22. lipnja njemački ministar propagande Joseph Goebbels objavio je preko radija da je pokrenuta invazija: "U ovom trenutku događa se marš koji se po svome obimu može uspoređivati s najvećima koje je svijet ikad vidio. Odlučio sam danas staviti sudbinu i budućnost Reicha i našeg naroda u ruke naših vojnika. Neka nam Bog pomogne, posebno u ovoj borbi." Kasnije istoga jutra Hitler je kazao svojim suradnicima: "Prije nego prođu tri mjeseca svjedočit ćemo slomu Rusije kakav nikad u povijesti nije viđen."
Faza 1
U 6 sati ujutro pokrenut je kopneni napad. Više od tri milijuna Nijemaca i njihovih fašističkih saveznika prešlo je granicu a na nekim mjestima su im se pridružili Litavci i Ukrajinci. Već prijepodne prvoga dana njemački oklopni klinovi prodrli su 15 do 20 km u sovjetski teritorij. U međuvremenu su sovjetske snage (uglavnom oklopne) poduzele cijeli niz nekoordiniranih protunapada na njemačke snage koje su ih sve redom odbile bez većih problema i gubitaka. Luftwaffe je tijekom prvog dana uništila 1 489 sovjetskih zrakoplova i preko 3 100 zrakoplova tijekom prva tri dana invazije, a izgubila je samo 78 letjelica. Do kraja prvog tjedna invazije njemačko zrakoplovstvo je ostvarilo zračnu nadmoć nad frontom ali nije bilo u stanju dominaciju proširiti na veći dio zapadnog SSSR-a.
Do 25. lipnja navečer 4. oklopna skupina prodrla je 125 km, 3. oklopna skupina 230 km, a 2. oklopna skupina 200 km u dubinu protivničkog teritorija. Sljedećeg dana 4. oklopna skupina izbija na Zapadnu Dvinu, a 18. vojska 1. srpnja ulazi u Rigu te 9. srpnja u Pskov.
Oklopna snage Armijske grupe Centar (2. i 3. oklopna skupina) 28. lipnja spajaju se kod Minska i time zatvaraju ogromno okruženje oko sovjetskih snaga. Međutim, dio sovjetskih snaga uspio se probiti kroz okruženje budući da njemačke pješačke postrojbe jednostavno nisu mogle pratiti ritam oklopnih i motoriziranih divizija. Do 8. srpnja sovjetske snage u okruženju su uništene, a Nijemci su zarobili 290 000 vojnika, 1 500 topova i 2 500 tenkova.
Armijska grupa Jug je prodirala smjerom Luck - Žitomir - Kijev i iz sjeverne Besarabije prema Mogiljov-Podoljskom s ciljem da okruži sovjetske snage na izbočini Lvov – Cernovici. Prva oklopna skupina u svom nezaustavljivom napredovanju prvo je 8. srpnja ušla u Berditev, a potom sljedećeg dana u Žitomir i produžila napredovanje prema Kijevu. Do 10. srpnja Armijska grupa Sjever napredovala je u sovjetski teritorij 450 km, Armijska grupa Centar prema Moskvi 550 km i Armijska grupa Jug prema Kijevu 300 km.
Smjerovi napada Operacije Barbarossa koja je trebala dokrajčiti SSSR
Faza 2
10. srpnja 1941. njemačke snage na Istočnom bojištu krenule su u novi napad. Oklopne snage Armijske grupe Centar u tijeku svoga napredovanja kod Mogiljova razbijaju i okružuju jednu sovjetsku armiju te da bi 16. srpnja izbile u Jarcevo istočno od Smolenska, a zatim i u sama predgrađa istoga. Presijecanjem prometnice Smolensk – Moskva snage triju sovjetskih vojski našle su se u okruženju. Nijemcima će trebati skoro dva mjeseca, tj. do 10. rujna 1941. da u potpunosti unište okružene snage i u zarobljeništvo odvedu još 300 000 sovjetskih vojnika.
Nakon četiri tjedna kampanje Nijemci su shvatili da su uvelike podcijenili snagu vojske SSSR-a. Njemačke trupe su iskoristile početne zalihe te uz snažan ruski otpor Nijemci su se nosili s logističkim problema, problemima pojačanja i opskrbe što je general Bock ispravno zaključio. Operacije su bivale usporene kako bi se postrojbe mogle opskrbiti a sporije napredovanje je dovelo do promjena strategije.
Tijekom borbi oko Smolenska došlo je do prvog razmimoilaženja između Hitlera i generala oko strategije nastavka operacija. Dok je vojni vrh (Von Brauchitsch i Halder) uz podršku najeminentnijih zapovjednika s bojišta (Bock, Hoth, Guderian...) tražio što brži nastavak napredovanja prema Moskvi, dotle je Hitler obrazlagao da Moskva za njega nema strateškog značenja nego da su njemu važniji gospodarski ciljevi (zauzimanje Ukrajine i Donjeckog industrijskog bazena) i da zbog toga treba prenijeti operacije na krilne vojne skupine.
4. kolovoza, pošto su borbe oko Smolenska trajale već oko tri tjedna, Hitler je održao konferenciju u Novom Borisovu u štabu Armijske grupe Centar. Prema Guderianu koji je bio nazočan, Führer je kao primarni cilj označio industrijsko područje Lenjingrada. Još nije bio odlučio hoće li ubrzo napasti Moskvu (rusku prijestolnicu tada nije ni mogao napasti zbog jakog otpora) ili Ukrajinu. Činilo se da je više sklon drugom cilju. Nadao se da će do početka zime zaposjesti Moskvu i Harkov. Međutim, taj dan nije donesena ni jedna odluka.
Njemačko napredovanje od lipnja do kolovoza 1941.
Faza 3
Hitler je 20. kolovoza donio svoju zapovijed da Armijska grupa Centar treba zaustaviti svoje napredovanje i prijeći u obranu dok je Armijska grupa Sjever trebala nastaviti prodor prema Lenjingradu (i spojiti se s finskim snagama), a Armijska grupa Jug nastaviti prodor prema Donjeckom bazenu s glavnim ciljem zaposjedanjem Krima čime bi se otklonila opasnost za izvore nafte u Rumunjskoj. 23. kolovoza održana je još jedna konferencija na kojoj je Hitler odbacio Guderianov zahtjev da se napadne Moskva koncentriranim snagama. Nacistički vođa je na kraju odlučio napasti Ukrajinu i Krim, rekavši da su sirovine i poljoprivreda Ukrajine od životnog značenja za nastavak rata. Krim je bio "sovjetski nosač zrakoplova" za napade na rumunjska naftna polja i zato se mora onesposobiti. "Moji generali" – rekao je – "ne znaju ništa o ekonomskim aspektima rata." Bez obzira je li Hitler i dalje smatrao da po ovom novom planu Moskva može pasti prije zime, Guderianu je bilo jasno da je to sada skoro nemoguće. Hitlerova odluka mu je teško pala – barem je tako rekao nakon rata. Hitler je odlučio poraziti SSSR ekonomskim sredstvima uskrativši im vitalne industrijske kapacitete. To je odlučio zato što je bio nezadovoljan velikim okruženjima sovjetskih snaga jer su mnogi vojnici uspjeli pobjeći iz obruča.
U međuvremenu je Armijska grupa Sjever s lijevo krilnom 18. vojskom do kraja srpnja prodrla između Riškog zaljeva i Cudskog jezera na Finski zaljev. Ostatak snaga Armijske grupe Sjever nastavio je napredovanje južno od Cudskog jezera u smjeru sjevera i istoka da bi do 7. kolovoza izbile na crtu rijeka Lug — jugozapadno od Lenjingrada duž rijeke Lovat do Velikije Luki te je time "poravnato" bojište Vojnih skupina Sjever i Centar. Kako bi provela konačni napad na Lenjingrad 4. Panzer skupina je ojačana tenkovima Armijske grupe Centar. 8. kolovoza tenkovi su probili sovjetsku obranu, a do kraja mjeseca 4. Panzer skupina penetrirala je na udaljenost od 48 km od Lenjingrada.
Finci su izvršili potisak jugoistočno od jezera Ladoga kako bi dosegli staru sovjetsku-finsku granicu iz 1939. To su i uspjeli početkom rujna. Na samom sjevernom dijelu bojišta Finci su i dalje napadali i dosegnuta je crta na rijeci Vojta. Armija Norveška je također napadala dalje na jugu ali se bojište stabiliziralo. Južnije finski 3. korpus pokrenuo je ofenzivu prema Murmanskoj željeznici 30. listopada ojačan svježim pojačanjima iz redova Armije Norveške. Usprkos snažnom sovjetskom otpori uspio se probiti na udaljenost 30 km od željezničke pruge. Tada, 17. studenog, finsko Vrhovno zapovjedništvo je naredilo zaustavljanje svih napadačkih operacija. To se dogodilo zato jer su Sjedinjene Američke Države izvršile snažan diplomatski pritisak da Finci ne presjeku Murmansku prugu kojom su transportirane američke isporuke vojnog i civilnog materijala SSSR-a prema Zakonu o zajmu i najmu. Finci su odbijali da vrše daljnje ofenzivne operacije, a Nijemci nisu imali mogućnosti za vlastite pa su borbe na Finskom bojištu u prosincu 1941. zaustavljene.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.