Otkako je izbila Ukrajinska kriza, a naročito otkako je ista prerasla u rat na istoku zemlje, često se ističe kako su se odnosi između Zapada i Rusije posve raspali. To je točno, ali samo ako "Zapad" vrlo usko definiramo. Odnosi između SAD-a i Rusije svakako su na daleko najnižoj razini još od perioda Hladnog rata, no odnos između Rusije i Europe daleko je kompleksniji.
Europsko službeno podilaženje američkoj vanjskoj politici nije nikakva novost, no taj odnos nipošto nije komplementarnost politike i političkih ideala, već govorimo o odnosu koji je tako definiran u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Američka vojska i dalje se nalazi u Europi, ima baze po EU članicama, a na tlu Europe zasigurno se nalazi i niz tzv. "crnih zona", nedeklariranih prostora koji služe interesima američke vanjske politike. Nedavno je Europski Sud za Ljudska Prava (ECHR) odbacio žalbu Poljske na presudu kojom je Poljska proglašena krivom za sudjelovanje u tajnom programu američke CIA-e koji je uključivao mučenje ilegalno dovedenih zatvorenika u tajnim poljskim zatvorima.
Nadalje, javni dokumenti otkrivaju kako je niz europskih zemalja sudjelovalo u tajnim, ali i ilegalnim, prebacivanjima osoba putem svojih zračnih luka, također u režiji CIA-e i drugih američkih organizacija.
Kroz duge godine Hladnog rata Europa se "navukla" na osjećaj da samo SAD-u zapravo može zahvaliti na svojoj slobodi, da bi je bez čvrstog savezništva sa SAD-om već davno progutala "crvena prijetnja s istoka". Taj stav, u to vrijeme, svakako nije bio samo paranoična reakcija. SSSR jest evoluirao od ideala Oktobarske revolucije do svojevrsne imperije koja je nastojala na razne načine proširiti svoj utjecaj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
