9. svibnja je Crveni križ obavijestio javnost da je u zadnjih godinu dana barem jedan milijun osoba iz Venezuele emigriralo u Kolumbiju. Zdravstveni ravnatelj Međunarodne federacije Crvenog križa, Emanuele Capobianco, izjavio je da nisu sve izbjeglice koje su ušle u Kolumbiju ostale u toj zemlji kao raseljene osobe već su migrirale u druge države regije. "Do ovoga datuma znamo da je oko milijun ljudi ušlo u Kolumbiju kroz službene migracijske točke, i ne znamo koliko ih je mnogo ušlo kroz neslužbene migracijske točke", rekao je Capobianco u telefonskom intervjuu u Ženevi, navodeći da su se ovi migracijski tokovi dogodili od sredine 2017.
Izbjeglički val se poklopio s produbljivanjem političke i ekonomske krize u Venezueli prošle godine jer su se upravo sredinom 2017. dodatno zahuktale političke podjele zbog neformalnog referenduma kojeg je provodila ujedinjena desna oporba (MUD) i službenog referenduma kojeg je provodila socijalistička vlada Nicolasa Madura o izboru članova ustavne skupštine. Naposljetku je vlada uspješno provela svoj referendum, kao i jesenske regionalne izbore na kojima je odnijela pobjedu u 18 od 23 savezne pokrajine. Socijalisti su uspjeli politički pobijediti i konsolidirati vlast, ali ekonomska kriza i degradacija venezuelanskog gospodarstva nikako da prestanu. Madurovo potiskivanje vala nereda i prosvjeda u pokušajima da preuzme kontrolu nad situacijom što je na kraju i uspio, naišlo je i na globalnu osudu ponajviše od strane Sjedinjenih Država koje su pojačale sankcije.
Radi sve lošije gospodarske situacije, prema podacima Crvenog križa, dnevno 37 000 Venezuelanaca prelazi kolumbijsku granicu. Tko se nalazi u rubnim područjima država blizu Venezuele može svjedočiti stalnim rijekama ljudi koje napuštaju Venezuelu s najosnovnijim stvarima na leđima. Riječ je o humanitarnoj krizi jer većina onih koji odlaze nisu strogo ekonomski migranti koji odlaze u susjedne zemlje zbog veće plaće i boljih radnih uvjeta. Većina odlazi zbog neimaštine i nedostatka hrane i drugih potrepština jer ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Migranti koji napuštaju Venezuelu poput onih u Siriji često su meta bolesti kao što su malarija, difterija i slične bolesti.
Ova južnoamerička nacija djelomično ne plaća svoje dugove i trpi ozbiljne nestašice hrane i lijekova usprkos dokazanim najvećim zalihama nafte na svijetu. Caracas je odlučio tiskati novac kako su strane rezerve sve više iščezle, a nacionalna valuta bolivar je postala skoro bezvrijedna. Ne treba ni napominjati kako je to dovelo do hiperinflacije koja je u travnju prema podacima opozicije iznosila nevjerojatnih 14 000%. Gospodarstvo se urušilo za 30% od pada cijena nafte 2014., naftna industrija je u velikim problemima, kupovna moć građana je uništena, mnoge tvrtke su jednostavno propale, a pogotovo strane koje su otišle. Vlada ne priznaje da humanitarna kriza postoji. Predsjednik Maduro tvrdi da je njegova zemlja žrtva ekonomskog rata kojeg vode oporbene skupine i privatne tvrtke i američke sankcije. Cjelokupna istina je i da jesu svi navedeni čimbenici prouzročili ovu krizu. I vlast, oporba, američko uplitanje i niske cijene nafte.
Dok su oči svijeta bile uperene u sirijsku izbjegličku krizu kao i egzodus Rohingya muslimana u Mijanmaru, venezuelanska humanitarna kriza relativno se nezapaženo odvijala. Sve do nedavno jer migrantski valovi testiraju relativno otvorene granice država Južne Amerike koje su poznate po svojim proimigracijskim politikama. Veliki valovi izbjeglica pokazat će koliko su druge države spremne primati pridošlice. U travnju je Trinidad i Tobago deportirao više od 80 tražitelja azila. Ranije ove godine prema podacima UNHCR-a dnevno 5000 Venezuelanaca napušta svoju zemlju. Ako se taj trend nastavi, više od 1.8 milijuna ljudi će napustiti Venezuelu 2018. i pridružiti se brojci oko 1.5 milijuna onih koji su već otprije otišli. A neke procjene govore da je već otprije zemlju napustilo 4 milijuna stanovnika što bi bilo čak 10% ukupne populacije. Treba imati na umu da je Siriju napustilo oko 5 milijuna osoba. To je paradoksalna situacija budući da je Venezuela desetljećima i stoljećima privlačila migrante i bila top destinacija za doseljenike iz ostalih država Latinske Amerike, posebice Kolumbije, ali i Europljane koji su u Novom svijetu gradili iznova svoje živote.
Posebno je napeta situacija u Brazilu. Prošli mjesec je guverner najsjevernije brazilske države Roraime zatražio saveznu vladu da zatvori granicu i da pruži dodatnu pomoć kako bi olakšao preopterećenim zdravstvenim i obrazovnim kapacitetima te najrjeđe naseljene brazilske države. Sada se lokalne vlasti boje da bi priljev venezuelanskih izbjeglica mogao biti na štetu Brazilaca. Od 2015. mase su počele sve masovnije emigrirati iz Venezuele u mirnije države Latinske Amerike, međutim sada sve veći broj migranata dolazi gotovo bez novca i s bolestima pa druge države počinju sve više propitkivati mudrost otvorenih granica. Lokalne vlasti u Roraimi žale se da je dolazak Venezuelanaca doveo do skoka kriminalnih aktivnosti, spustio plaću za obične poslove i čak rezultirao izbijanjem rubeole koja je bila izliječena u Brazilu. Također i trgovina drogom se povećala jer se dio venezuelanskih imigranata počeo baviti kriminalom i ušao u kriminalne mreže kako bi si pružio neki bolji život. Mnoge izbjeglice su iskorištene od lokalnih zemljoposjednika koji su zaposlili neke od njih da rade u uvjetima koji su bliski ropstvu na velikim rančevima "fazendama", a neke žene su prisiljene na seks da bi dobile hranu i sklonište.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
