U turskim političkim krugovima postoji uvriježeno mišljenje da SAD žele da Turska i irački Kurdi budu prijatelji, u savezu bez ljubavi. Odnosi turske države i iračkih Kurda se produbljuju, posebice u trgovini energetskim resursima. Solidna strateška veza rođena je na temelju zajedničkih nacionalnih interesa, međusobnog poštovanja i stvarne međuovisnosti. No, pitanje je da li su Ankara i Erbil doista postali pravi partneri. Od nastanka turske republike 1923. Turci su nastojali suzbiti svaki pokušaj kurdske samostojnosti bilo gdje na svijetu. Nakon pada Sadama Huseina strah od vala kurdskih izbjeglica doveo je do promjene politike prema Kurdima. Ali, do kada će takva veza opstati?
Posebice se to može očitovati u nestanku kemalizma, odnosno jenjavanju snage turske prozapadne socioekonomske i političke elite vezane uz glorifikaciju osnivača republike Mustafe Kemala Atatürka i njegovih načela. Snažan turski nacionalizam i sekularizam vodili su nedemokratskim oblicima ponašanja ove političke opcije, pa su kemalisti vojnim udarima zbacili demokratski izabrane valde 1960., 1971., 1980. i 1997. Tijekom kemalističke vlasti svaki Turčin koji je simpatizirao s Kurdima bio je odmah proglašen nepouzdanim.
Kemalisti su iračke Kurde ili dogovor s Kurdistanskom regionalnom vladom u Iraku odbijali priznati na bilo kojoj većoj razini. Njihovi glavni ciljevi bili su obuzdavanje Kurdistanske radničke stranke (PKK), koji su svoje djelovanje izvodili sa teško pristupačnog brdovitog terena iračkog Kurdistana. Dolaskom na vlast Recepa Tayyipa Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) 2002., Turska se znatno promijenila, kao i njezin odnos prema Kurdima. AKP na Kurde gleda više u vidu Muslimanske braće nego prijetnje turskoj naciji.
Oslobođen od velikog pritiska kemalističke države i njihovog odbacivanja svih kurdskih stvari, premijer Erdogan je stekao mogućnost ostvarivanja dobrih odnosa s iračkim Kurdima. Tijekom nekoliko posljednjih godina iz Ankare stižu vijesti o zajedničkim naftovodima i plinovodima te velikim ulaganjima turskih naftnih i plinskih tvrtki u Kurdistanu. Odnosi su ponekad bili toliko dobri da je Ankara u potpunosti zaobišla Bagdad u službenoj komunikaciji, te izravno razgovarala s kurdskim čelnikom u Iraku Barzanijem.
Razlozi za to su turske energetske potrebe i gospodarske mogućnosti u iračkom Kurdistanu koje mogu AKP-u pomoći u ostvarivanju političkih bodova na poboljšanju ekonomskog blagostanja. Ta potreba se posebice osjeća nakon prosvjeda u parku Gezi i koruptivnim skandalima. Turska svoje energetske potrebe najvećim dijelom podmiruje iz Iraka, Irana i Rusije. Nedavni razgovori u Iranu omogućiti će Turcima povoljni izvor energije (link), zajedno s novim plinovodom koji će, međutim, zaobići irački Kurdistan.
Međutim, Ankara traži jeftin izvor energije, a kurdska regija Iraka proizvodi mnogo jeftine nafte i plina koji se može proizvesti, prenositi i prodati po mnogo povoljnijim uvjetima od ruske i iranske alternative. Kako Turska graniči s iračkim Kurdistanom, koji je autonomna regija i nije pod izravnom bagdadskom kontrolom, Erdoganu je važno da uspostavi dobre odnose s Kurdima, a tek potom (ako uopće) s iračkim Arapima. Istovremeno, Kurdi i Arapi u Iraku su nesložni oko nacionalizacije proizvodnje nafte i plina, što daje Ankari ponovno poriv da se usredotoči na Erbil. Iako su Turci pokušali ostvariti istovjetan kupovni dogovor s vlastima u Bagdadu, ova razdjelnica u Iraku navela je turske donositelje odluka da se okrenu kurdskoj samoupravi.
Još 2009., u tajnom izvještaju američkog veleposlanika u Turskoj Jeffreysa koji je objavljen u Wikileaksu, stoji da turski dužnosnici prepoznaju posebne kulturne bliskosti između Turaka i Kurda i smatraju da je Turska najprirodnije odredište kurdskih ugljikohidratnih resursa na svjetska tržišta, kao i prvi izvor ulaganja, konzumiranja i tehnologije. Turska rastuća potražnja s jedne strane, kao i volja da budu tranzitni put s Bliskog istoka u Europu, dovele su do mogućnosti da se turske kompanije usredotoče na kurdistansku samoupravu u Iraku te da iskoriste postojeći naftovod Kirkuk-Yamurtuluk.
No, trajni razgovori između Erbila i Bagdada mogu rezultirati konačnim dogovorom , što bi značilo da bi Turci mogli biti gurnuti u stranu. Naime, Bagdad je zainteresiran da se dio kurdskih resursa preusmjeri prema Siriji i Arapskom naftovodu, što je za Tursku najveći konkurentni smjer predloženom sjevernom toku. Turci se boje da će kurdska nafta i plin tako snabdjevati Egipat, a ne Tursku, ili će biti preusmjereni u LNG postrojenja izvan Turske. Stoga su Turci skloni razgovoru s Bagdadom u kojemu bi predložili da se iračka nafta ponudi Siriji preko sjevernog toka, koji bi i dalje Irak mogao povezivati s europskim tržištima.
Amerikanci smatraju da bi irački Kurdi trebali dopustiti središnjoj vladi u Bagdadu kontrolu nad industrijom nafte i plina i cjelokupnim izvozom. Stoga je turski stav oko pregovora izravno s Erbilom došao kao iznenađenje Washingtonu, i to ne pozitivno. Ali, Turci objašnjavaju da je sjeverni tok jedini koji je izvan zona sukoba, te je time posve siguran za transport resursa u Europu.
I Erbilu odgovara ovakav razvoj odnosa s Turskom. Irački Kurdi trebaju Tursku kao nezavisnog korisnika resursa. Sirija, Jordan i Libanon suviše su im riskantne opcije, što zbog ratnih sukoba, što zbog zemljopisnog položaja. Stoga su vođe kurske samouprave od 2003. snažno djelovali kako bi zadobili povjerenje i dobru volju u Ankari. Nisu se petljali u unutarnje odnose turskih Kurda i turske vlade, te su turskim kompanijama dali dodatne koncesije u svojoj regiji. U toj suradnji, Kurdi vide i određenu ekonomsku zaštitu, ako dogovor s Bagdadom propadne.
Kurdi, dakako, ne vjeruju u potpunosti Ankari, i ne žele prekinuti u potpunosti odnos prema središnjoj vladi u Bagdadu na način da ovisnost o jednoj vlasti zamijene ovisnošću o drugoj. Idealan ishod za Erbil bio bi da Bagdad prihvati pravo kurdistanske autonomije da sama upravlja svojim resursima i izvozom, pod uvjetom da nastavi s davanjem udjela industrije ostatku Iraka. Time bi Kurdi mogli postati glavni kormilari između Bagdada i Ankare.
Povećana mogućnost kurdskog autonomnog odlučivanja, međutim, plaši kemaliste ali i mnoge članove AKP-a. Mnogi turski komentatori smatraju da je energetski dogovor s iračkim Kurdima koji zaobilazi Bagdad put prema stvaranju iračke kurdske države. S druge strane, teško je uvidjeti izravan tijek događaja koji bi uključio kurdski izvoz nafte i plina i stvaranje kurdske države. Ankara, ali i Teheran, Bagdad i Damask, znaju jako dobro da čak i ako Kurdi uspiju izvesti ugljikohidrate bez učešća Bagdada, ostali bi mnogobrojni dobri razlozi da Kurdistan ostane dio Iraka.
Najvažnija činjenica je zemljopisna. Kurdistan nema izlaz na more, te ovisi o dobroj volji svojih susjeda za pristup ostatku svijeta. Irački Kurdi također dobivaju značajne ekonomske koristi od autonomije, kao i od društvenog, kulturnog i političkog položaja u Iraku. Kad bi se proglasila nezavisnost, Bagdad ne bi pomagao novoj državi, te bi Erbil bio ovisan o Turskoj. Za Ankaru, taj scenarij ne bi bio previše značajan, jer ne bi donio mnogo promjena.
Ovisnost o Turskoj navela bi Erbil da ostane na istim položajima koje ima sada, naime da irački Kurdi služe turskim interesima – da pomognu obuzdavanju PKK, da se postave snažnije prema Iranu i ostatku Iraka, i da pružaju očito vrlo potrebne naftne i plinske resurse Turskoj. Ankara to zna, a turski dužnosnici javno izjavljuju da ih ne zabrinjava razvoj događaja u kojima će nastati nezavisni 'Južni Kurdistan'.
Iznimno brzo i učinkovito širenje ISIL-ovih snaga u ljeto 2014. testiralo je kurdsko-turske odnose. Kad je ISIL iznenada napao iračke Kurde, PKK borci stali su u obranu Erbila, dok je Ankara šutke sjedila. Dapače, Turci su optuženi da toleriraju ISIL, da ga podupiru, a posebno nakon događaja u sirijskom kurdskom gradu Kobaneu, gdje je Ankara blokirala granicu i spriječila izbjeglice da uđu u Tursku.
Ali unatoč tome, prodaja nafte i plina i transport u Tursku su se povećali u istom razdoblju! Turci su lukavo pomogli kurdskim građanima kupnjom resursa. Nisu pomogli PKK-u sklonom Kobaneu, i tako sačuvali svoj turski nacionalistički mir. Iako su dali prolaz pešmergama preko turskog teritorija da obrane Kobane, Turci možda i jesu skriveno gajili nadu da će kurdski borci posustati, ali Kobane je ipak spašen. Zauzvrat nije bilo ekonomskih odmazda, i Erbil i Ankara su tako preživjeli ISIL-ov kamen spoticanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
