Promjene u cijeni nafte povezane su sa svjetskom ekonomijom, i često se gledaju kao uzrok inflacije i recesije. Uzrok porastu cijena nafte na svjetskom tržištu od kraja Drugog svjetskog rata do danas ponajviše su politički konflikti kao i zakon ponude i potražnje. Naravno, nafta je moćno političko i ekonomsko sredstvo koje se koristi za ostvarivanje geopolitičkih i geoekonomskih interesa.
Nakon 1945. u svijetu je počelo razdoblje obnove gospodarstva i rasta životnog standarda te se počela razvijati autoindustrija. Povećana potražnja za naftnim derivatima iznenadila je naftnu industriju koja nije bila spremna istovremeno odgovoriti na zahtjeve tržišta, što je povuklo za sobom povećanje cijene sirove nafte. Između 1947. i 1948. dogodilo se povećanje s 19 na 25 dolara po barelu nafte. 1950-ih Iran je nacionalizirao svoju naftnu industriju što je rezultiralo blokadom od SAD-a i Britanije. Bojkot Irana je izazvao nedostatak sirove nafte na mjesečnoj bazi i nedostatak je izazvao brojna ograničenja u svakodnevnom korištenju naftnih prerađevina. Kanada je zabranila sve privatne letove u državi dok je Britanija naredila smanjenje civilnih letova.
Sueska kriza 1956. uskratila je svijet opskrbom nafte što je diglo cijenu tijekom jedne godine s 24 na 26 dolara za barel. 1960. Organization of the Petrolium Exporting Countries organizira udruženje nazvano simbolički "sedam sestara". OPEC je udruženje koje je ujedinilo sedam globalnih proizvođača sirove nafte u jedno udruženje. U početku se udruženje sastajalo od Saudijske Arabije, Kuvajta, Iraka, Irana, Venezuele da bi se kasnije pridružio Katar, Libija, Ujedinjeni Emirati, Alžir i Nigerija. Početku djelovanja OPEC-a, sam OPEC nije bio svjestan svoje geopolitičke moći i vodio se strategijom koja bi mu trebala osigurati zaštitu od prevelike eksploatacije nafte. Među prvim strategijama se navodi i strategija za zaštitu od korporacijskog i kapitalnog iskorištavanja OPEC-a. Kroz povijest OPEC počinje jačati svoju geopolitički položaj i tako lagano počinje koristiti naftu kao svoje osnovno sredstvo za postizanje ciljeva na geopolitičkoj sceni. Udruženje je stabiliziralo cijenu i opskrbu na tržištu, ali i lagano smanjilo cijenu tijekom šezdesetih.
Između 1973. i 1977. cijene nafte skočile su s 19 na 51 dolar po barelu zahvaljujući ratu Izraela i arapskih država. OPEC je uveo embargo na izvoz sirove nafte. Embargo je pogađao zemlje koje su odlučile pomoći Izraelu. Embargo je za sobom povukao pomanjkanje sirove nafte na svjetskom tržištu. Iranska revolucija 1978.-1979. stvorila je novu krizu koja je povećala cijene nafte na 98 dolara po barelu 1980. Iransko-irački rat smanjio je proizvodnju sirove nafte u obje države, a samim time i smanjio proizvodnju i ponudu sirove nafte za 6% na svjetskom tržištu. Od 1978. do 1981. najviša cijena je iznosila 115.34 dolara za barel.
Rat Irana i Iraka trajao je dugo tijekom osamdesetih, ali se proizvodnja nafte u tim državama počela oporavljati. Tih godina svjetska potrošnja nafte značajno se smanjila. Saudijska Arabija je zbog niske cijene smanjila proizvodnju sirove nafte kako bi održala cijenu na sebi prihvatljivoj razini, ali ni smanjenje proizvodnje za 25% nije uspjelo održati veću cijenu nafte. Na tržištu se pojavljuju proizvođači sirove nafte koji do tada nisu imali veliki tržišni udio, ali sa svojom povećanom ponudom rušili su cijenu. Ovdje se misli na Venezuelu, Nigeriju, Meksiko i Rusiju, koje s povećanjem ponude stvaraju prezasićenost na tržištu. Monopolistički slom OPEC-a donio je tržišno formiranje cijena na naftnom tržištu. Tržište je zbog smanjenje potražnje za naftom u odnosu na ponuđenu količinu nafte, u danom periodu snizilo cijenu nafte. Između 1981. i 1986. dogodio se pad cijene s 103 na 27 dolara po barelu nafte.
Zbog vrlo niske cijene nafte proizvođači iz Amerike počinu osjećati posljedice zbog prejeftine nafte. Američki proizvođači sirove nafte počinju koristiti naziv "naftni šok. Amerika je prihvatila probleme koji su se stvorili kod domaćih naftnih proizvođača, ali cijena tih problema bila je zanemariva u odnosu na američki geopolitički cilj: zadržati nestabilnost u arapskom svijetu i tako odgoditi mir, stabilnost i dogovor arapskog svijeta. Mir na Bliskom istoku negativno bi djelovao na američku mogućnost utjecaja na tamošnje prilike kao i mogućnosti da manipuliraju cijenama nafte.
Zaljevski rat 1991. odnosno američka intervencija protiv Iraka bili su dio geopolitičke strategije kako bi se stabilizirale cijene nafte na svjetskom tržištu, što je u konačnici i uspjelo. Koalicija država predvođenja SAD-a ukazuje na to da su mnoge države spremne na koalicije i na kompromisna udruživanja, kako bi si osigurale jeftiniju naftu. Koalicija prvi puta u povijesti koristi svoju udruženu i geopolitičku moć u svrhu korigiranja tadašnjih cijena nafte. Irak se povlači nakon američke vojne akcije iz Kuvajta. Zbrajanjem iračke i kuvajtske proizvodnje sirove nafte dolazi se do podatka koji ukazuje na to da navedene zemlje u danom periodu zajedno proizvode 9% ukupno dostupne sirove nafte na svjetskom tržištu. Cijena je rasla zbog straha da će se sukob prošiti na Saudijsku Arabiju i tako izazvati veće probleme u opskrbi sa sirovom naftom. Također, usporavanje azijskih ekonomija (Azijska financijska kriza) devedesetih dovelo je po pada cijena nafte na samo 16 dolara po barelu 1998.
1999. globalna ekonomija se ponovno vraća na razinu na kojoj je bila u pred krizno vrijeme. U vrijeme rasta ekonomija povećava se i cijena sirove nafte. 2000. imamo cijenu koja iznosi 46.75 dolara po barelu sirove nafte. Nažalost rast ekonomije nije se uspio održati na duže vrijeme jer je već 2001. uočena stagnacija globalne ekonomije koja je zatim imala blagi pad. 2001. cijena sirove nafte na globalnom tržištu pala je na cijenu od 25.88 dolara za jedan barel. U ovom razdoblju uočena je velika osjetljivost cijene prema globalnoj potražnji za sirovom naftom. U kratkom vremenu vidljive su nagle oscilacije kod cijene koja je formirana prema potražnji koju definira tržište. Kako ekonomija usporava tako se i potreba za naftom smanjuje što ujedno
izaziva i pad cijene dok rast ekonomije uvijek povećava potražnju za sirovom naftom i tako stvara kratke šokove na naftnom tržištu.
Na cijenu nafte utjecale su i američke intervencije u Afganistanu 2001. i Iraku 2003. Cijena nafte je rasla zbog ratnog stanja u Iraku, ali i burzovnog straha koji se temelji na pretpostavci da postoji mogućnost nastanka smanjene ponude nad potražnjom na tržištu sirove nafte. Kretanje vojske za sobom povlači povećanu potrošnju nafte, što destabilizira omjer ponude i potražnje. Nakon rata u Iraku postalo je jasno da Bliski istok postaje super važno geopolitičko središte. Vodeće svjetske sile sve snažnije iskazuju svoju geopolitičku moć na način da se upliću u lokalnu politiku na područjima koja su bogata energetskim sirovinama. 2000-ih je cijena nafte rasla radi rasta svjetskog gospodarstva. Od 2005. do 2008. nastavlja se stabilan rast svjetskog gospodarstva ali se ponuda nafte na svjetskom tržištu zadržava na razini od 2005. Zadržavanje proizvodnje sirove nafte na količinama koje su bile dostatne u 2005. rezultiralo je rastom cijena nafte sve do 2008. U 2008. najviša cijena sirove nafte iznosila je 147 dolara za jedan barel, to je ujedno i najviša cijena sirove nafte na svjetskom tržištu.
2000-ih godina naftne kompanije na obje strane Atlantika ostvarivale su rekordne zarade zbog visokih cijena nafte. Primjerice, naftna kompanija Royal Dutch Shell ostvarila je 2005. najveći profit u povijesti britanskih korporacija, od 22.9 milijarda USD, što je 30 posto više nego u dotad rekordnoj 2004. Najveća naftna kompanija Exxon Mobil također je ostvario rekordnih 36 milijarda USD, što je porast od 11 milijardi USD u usporedbi s 2004. Zanimljiva je usporedba s krajem 90-ih, kad se razmatrao mogući utjecaj cijene nafte niže od 15 USD po barelu na razinu investicija i otkrića u naftnoj industriji. Multinacionalne naftne kompanije ostvarivale su tad niske prihode. S obzirom na to da je za naftne kompanije u budućnosti najveća prijetnja smanjenje naftnih rezerva, većina novca neće se ulagati u povećanje globalne ponude, već na zamjenu postojećih naftnih nalazišta.
Različite interesne skupine nastoje iskoristiti povremene visoke cijene nafte da bi ostvarile veći prihod. Kod zemalja proizvođača nafte kao što su Rusija, Venezuela, Kina, Indija 2000-ih bio je uočljiv trend prema nacionalizaciji naftne industrije i otežavanju prodora stranih kompanija. U tome su države bile iznimno uspješne. Većina nacionalnih naftnih kompanija posluje s mekim budžetom (oslanjanje na pomoć države), uz slabije ispunjavanje ekoloških kriterija i ljudskih prava. Velike naftne kompanije iz razvijenih zemalja imaju višu tehnološku razinu u usporedbi s njime.
2008. pojavljuje se Svjetska financijska kriza koja je rušila financijska tržišta, raste nezaposlenost, industrijska proizvodnja pada i počinje se pojavljivati višak u ponudi sirove nafte naspram proizvedene količine. Cijena nafte pada sa 147 na 43.66 dolara po barelu. Nakon krize iz 2008. azijsko i europsko tržište se počinje sporo oporavljati u 2012., ali nedovoljno da bi se potražnja za naftom nastavila na razinama od pred kriznog stanja 2008. Od 2012. do sredine 2014. cijena nafte se kretala oko prosječne cijene sirove nafte od 97.70 dolara po barelu.
U ljeto 2014. cijene nafte spustile su se na rekordno niske razine. Tadašnjom odlukom država članica OPEC-a da nafta ima fluktuaciju cijena prema tržišnom odnosu ponude i potražnje, došlo je do preobrata nafte iz političke u ekonomsku robu, gdje je ponuda jednostavno premašila potražnju. Iako globalna potražnja za naftom neprestano raste, ona ipak raste u pola od rasta ponude. Do sredine 2014. globalna potražnja se počela smanjivati. U tom trenutku su mnogi očekivali da će Saudijska Arabija i ostali naftni proizvođači u OPEC-u smanjiti svoju proizvodnju kako bi se povećala cijena.
Ipak, to se nije dogodilo. Saudijska Arabija je zapravo povećala proizvodnju kako bi održala svoj udio na tržištu, nadajući se da će pad cijena nafte srušiti američke proizvođače, koji zahtijevaju više cijene ne bi li tako bili profitabilni. Kako je ponuda ostala postojećom, a potražnja se pokazala manjom od očekivanog, cijene su dalje padale. Američki naftaši su se pokazali više nego prilagodljivim niskim cijenama nafte nego što su Saudijci mislili. Naftne kompanije su smanjile troškove i povećale proizvodnju kako bi nastavili s ponudom svoje nafte. Irak je skoro udvostručio proizvodnju od 2014., kako se počeo lagano oporavljati od sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
