Promjene u cijeni nafte povezane su sa svjetskom ekonomijom, i često se gledaju kao uzrok inflacije i recesije. Uzrok porastu cijena nafte na svjetskom tržištu od kraja Drugog svjetskog rata do danas ponajviše su politički konflikti kao i zakon ponude i potražnje. Naravno, nafta je moćno političko i ekonomsko sredstvo koje se koristi za ostvarivanje geopolitičkih i geoekonomskih interesa.
Nakon 1945. u svijetu je počelo razdoblje obnove gospodarstva i rasta životnog standarda te se počela razvijati autoindustrija. Povećana potražnja za naftnim derivatima iznenadila je naftnu industriju koja nije bila spremna istovremeno odgovoriti na zahtjeve tržišta, što je povuklo za sobom povećanje cijene sirove nafte. Između 1947. i 1948. dogodilo se povećanje s 19 na 25 dolara po barelu nafte. 1950-ih Iran je nacionalizirao svoju naftnu industriju što je rezultiralo blokadom od SAD-a i Britanije. Bojkot Irana je izazvao nedostatak sirove nafte na mjesečnoj bazi i nedostatak je izazvao brojna ograničenja u svakodnevnom korištenju naftnih prerađevina. Kanada je zabranila sve privatne letove u državi dok je Britanija naredila smanjenje civilnih letova.
Sueska kriza 1956. uskratila je svijet opskrbom nafte što je diglo cijenu tijekom jedne godine s 24 na 26 dolara za barel. 1960. Organization of the Petrolium Exporting Countries organizira udruženje nazvano simbolički "sedam sestara". OPEC je udruženje koje je ujedinilo sedam globalnih proizvođača sirove nafte u jedno udruženje. U početku se udruženje sastajalo od Saudijske Arabije, Kuvajta, Iraka, Irana, Venezuele da bi se kasnije pridružio Katar, Libija, Ujedinjeni Emirati, Alžir i Nigerija. Početku djelovanja OPEC-a, sam OPEC nije bio svjestan svoje geopolitičke moći i vodio se strategijom koja bi mu trebala osigurati zaštitu od prevelike eksploatacije nafte. Među prvim strategijama se navodi i strategija za zaštitu od korporacijskog i kapitalnog iskorištavanja OPEC-a. Kroz povijest OPEC počinje jačati svoju geopolitički položaj i tako lagano počinje koristiti naftu kao svoje osnovno sredstvo za postizanje ciljeva na geopolitičkoj sceni. Udruženje je stabiliziralo cijenu i opskrbu na tržištu, ali i lagano smanjilo cijenu tijekom šezdesetih.
Između 1973. i 1977. cijene nafte skočile su s 19 na 51 dolar po barelu zahvaljujući ratu Izraela i arapskih država. OPEC je uveo embargo na izvoz sirove nafte. Embargo je pogađao zemlje koje su odlučile pomoći Izraelu. Embargo je za sobom povukao pomanjkanje sirove nafte na svjetskom tržištu. Iranska revolucija 1978.-1979. stvorila je novu krizu koja je povećala cijene nafte na 98 dolara po barelu 1980. Iransko-irački rat smanjio je proizvodnju sirove nafte u obje države, a samim time i smanjio proizvodnju i ponudu sirove nafte za 6% na svjetskom tržištu. Od 1978. do 1981. najviša cijena je iznosila 115.34 dolara za barel.
Rat Irana i Iraka trajao je dugo tijekom osamdesetih, ali se proizvodnja nafte u tim državama počela oporavljati. Tih godina svjetska potrošnja nafte značajno se smanjila. Saudijska Arabija je zbog niske cijene smanjila proizvodnju sirove nafte kako bi održala cijenu na sebi prihvatljivoj razini, ali ni smanjenje proizvodnje za 25% nije uspjelo održati veću cijenu nafte. Na tržištu se pojavljuju proizvođači sirove nafte koji do tada nisu imali veliki tržišni udio, ali sa svojom povećanom ponudom rušili su cijenu. Ovdje se misli na Venezuelu, Nigeriju, Meksiko i Rusiju, koje s povećanjem ponude stvaraju prezasićenost na tržištu. Monopolistički slom OPEC-a donio je tržišno formiranje cijena na naftnom tržištu. Tržište je zbog smanjenje potražnje za naftom u odnosu na ponuđenu količinu nafte, u danom periodu snizilo cijenu nafte. Između 1981. i 1986. dogodio se pad cijene s 103 na 27 dolara po barelu nafte.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
