Otkako je Trump iznenadio i odnio pobjedu na američkim predsjedničkim izborima u javnosti, ali još i više u pozadini, traje jedan specifičan sukob koji se do Trumpa vodio na margini, a sada i u glavnoj areni američke politike. Govorimo o sukobu između nekih novih snaga, uglavnom desnog spektra, koje osciliraju od libertarijanaca - koji žele Ameriku s maksimalno umanjenom ulogom države i federalne Vlade - do radikalnih konzervativaca koji hoće, valjda, "Ameriku kakva je nekoć bila - a s druge strane borbene pozornice nalaze se dobro ukopane "stare" snage koje su Ameriku skrojile sukladno svojim interesima od, recimo, sredine 80-ih do današnjih dana. Te snage mogli bismo nazvati "establišment", "duboka država", ili nekako slično, ali je jasno da govorimo o širokoj strukturi vlasti iz pozadine koja je desetljećima već imala punu kontrolu nad politikom, ekonomijom i oblikovanju javnog mišljenja.
Dolazak Trumpa nije, kako su neki mislili, ili se pak nadali, promjena američke političke paradigme, već samo - a sada nakon 8 mjeseci ovog "specijalnog perioda" to i vidimo - nagovještaj njene mogućnosti. Drugim riječima, Trump je "lider na čekanju", sebe će prikloniti onoj strani koja u ovoj situaciji izvojeva čistu pobjedu.
Dakako, njegov predznak jest konzervativan, zapravo točnije bi bilo reći populistički, ali to u konačnici malo znači - populizam je u slučaju Trumpa samo mehanizam kojim se jedino moglo svrgnuti Hillary Clinton koja je već gotovo postavljena u Bijelu kuću od strane vladajuće elite.
To znači da prava bitka za Ameriku ni nisu bili predsjednički izbori, oni su bili tek prva etapa - prava bitka vodi se od inauguracije do danas. Trump će biti manifestacija kolektivne politike ljudi koji će ga okruživati.
Da s Trumpove lijeve strane neometeno sjedi Michael Flynn, a s njegove desne Steve Bannon, bila bi to Amerika kakvu još nikada nismo vidjeli. To nipošto ne znači da bi to bila "bolja" Amerika, čak niti manje opasna Amerika kada je riječ o njenom vojnom imperijalizmu, ali da bi bila drugačija, bi, radikalno.
Valja imati na umu kako nije Trump "najurio" ni Flynna ni Bannona, njih su se riješile moćne strukture koje su Trumpa stisnule toliko snažno na način da nije imao drugog izbora nego prihvatiti njihov odlazak. Dakako, odlazak ovih nekonvencionalnih snaga nije rezultirao nikakvim političkim vakuumom - na njihova mjesta su odmah "uletjeli" ljudi od povjerenja tzv. Duboke države.
Tko sada "šapće" na Trumpovo uho? Važno je znati koji su to ljudi - to su H.R. McMaster (savjetnik za nacionalnu sigurnost), James Mattis (ministar obrane) i John Kelly (šef glavnog stožera Bijele kuće). Drugim riječima, Trump je okružen jastrebovima koji će pomno čuvati interese zacementirane duboke države, a Trump se neće previše buniti.
Naime, zaokret prema republikanskom vodstvu nije apsolutno nikakav problem za američku duboku državu, štoviše, on je očekivan i potreban, ključan sastojak koji daje legitimitet američkoj demokraciji - mada je ista samo dvostranačka rotacija. No, pobjeda novih konzervativnih snaga, onih koje bi rado sahranile postojeću duboku državu i zamijenile je vlastitom novom elitom, ne bi bio nikakav "republikanski zaokret", bio bi to pravi puč protiv američke elite koja se ne bi predala bez ispaljenog metka (i u doslovnom smislu).
Trump nije čovjek od riječi - nije ovo nikakva uvreda već iznošenje činjenica. Mogli bismo za desetke njegovih izjava pronaći kontradikcije koje dolaze od njega samoga. Trump je spreman i sposoban mijenjati stavove po (političkoj) potrebi što je još jedan razlog zašto se aktualni politički sukob ne vodi nužno protiv njega i nije usmjeren prema njemu već prema ljudima koji su se "uvukli" u Bijelu kuću na krilima njegove neočekivane pobjede.
Trump neće smetati dubokoj državi, neće smetati ni medijima ni svim onim moćnim strukturama koje su ga napadale od prvog dana, čim se postigne konsenzus da je adekvatno okružen s ljudima koji će čuvati interese duboke države. Taj trenutak je možda već stigao, a da je stvaran možemo zaključiti i iz nekih prethodnih događaja ranije ove godine.
Prisjetimo se Trumpove odluke o izvođenju raketnog napada na Siriju. Odjednom su njegovi kritičari uzviknuli: "Bravo gospodine predsjedniče!". Od CNN-a do Johna McCaina, pohvale su stizale jedna za drugom - nizale su se gotovo istom brzinom kojom su i američki ratni brodovi s istočnog Mediterana ispaljivali krstareće rakete Tomahawk na sirijsku zračnu vojnu bazu (i oko nje) na prostoru provincije Homs.
To je bio najbolji znak da je Trump "adekvatan", da ne mora otići, da ga se može zadržati u Bijeloj kući još 4, a možda i još 8 godina, samo ako bude "dobar" i "poslušan". Može li Trump to biti? Unatoč činjenici da je već pokazao kako s lakoćom mijenja svoje stavove, Trump ipak nije "prazno odijelo", ne doima se sintetičkim političkim proizvodom odnosno političarom-agentom kakvima obiluje američka politička scena. Da on, baš on, nešto želi, to je očito, i za očekivati je da će neke od svojih ciljeva i uspjeti ostvariti, ali na kraju će se svejedno morati podrediti već unaprijed definiram interesima kada je riječ o velikim pitanjima.
Primjerice, dati će mu se da eventualno podigne svoj zid na granici s Meksikom, mada ne olako, ali mu se zato definitivno neće dati da se izmiri s Rusijom. Drugim riječima, Trump ispipava svoje stvarne ovlasti, koliko smije, a koliko ne smije mijenjati američku politiku i američki pravac.
Establišment će biti zadovoljan ishodom, ako uspiju "stvoriti" novog Trumpa, svog Trumpa, a to već i čine stavljajući oko njega ljude kao šahovske kule koje će prepriječiti mu puteve.
Vrlo zanimljiva, i indikativna, je današnja naslovnica lista TIME: 
Dakle, stvari nisu toliko ni skrivene - na naslovnicama su, doslovno. "General John Kelly - Trumpova zadnja najbolja šansa", ističe se u naslovu velikog teksta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
