Još je mjesec dana ostalo do dugo očekivanog kraja pregovora s Iranom, skidanja sankcija i sveopće promjene u geopolitici Bliskog istoka. Teheran je sav u iščekivanju 30.lipnja, kada je određen datum završetka pregovora između Irana i P5+1 zemalja oko nuklearne energije. Mišljenja su podijeljena, kako unutar Irana, tako i izvan njega. Umjerene i radikalne strane u Iranu ocjenjuju kako će Islamska republika doživjeti svoj budući međunarodni identitet općenito, a posebice u odnosu prema SAD-u. Umjerena vlada predsjednika Hasana Rohanija pozdravlja sve napore prema postizanju konačnog dogovora, što je uostalom i njegovo predizborno obećanje. Nova suradnja sa svijetom, u svim pogledima, otvoriti će novu stranicu povijesti modernog Irana. Istovremeno, Rohani osigurava da sve političke odluke budu donešene s potporom iranskog Vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija, jer mu je jasno da svaka politička agenda može opstati samo uz dobru volju Hameneija. Stoga je Rohani u nekoliko navrata zahvalio Hameneiju na diplomatskom uspjehu pod njegovim vodstvom.
Međutim, Vrhovni vođa sve zahvale odbacuje jer, kako sam kaže, ništa se zapravo još nije postiglo. Hamenei tvrdi da nije ni za niti protiv dogovora, te da je njemu znak postignuća da se skinu nepravedno postavljene sankcije. Uobičajeno je u Iranu da se balansirajući stavovi Vrhovnog vođe upotrebljavaju za političke bodove jedne i druge strane. I koliko umjerenjaci ukazuju na sklonost Hameneija njihovim potezima, toliko radikali smatraju da ih Vrhovni vođa podržava u njihovoj kritici nuklearnih pregovora i sumnjama u uspjeh takvih razgovora.
Da bi razbio ovakvu razjedinjenost mišljenja, Hamenei je 20. svibnja, povodom govora na vojnoj akademiji Imam Hosein, gdje se obrazuje elita Islamske revolucionarne garde, obznanio kako neće biti dozvoljene inspekcije vojnih centara ili razgovori s iranskim nuklearnim znanstvenicima. Upozorio je da neprijatelji islamske republike i svi oni koji iščekuju odluku sustava oko pregovora, moraju ovo pitanje jasno shvatiti. Hamenei je pohvalio državne službenike na hrabrosti u pregovorima, kao i na potrebi da budu odlučni i aktivni prema neprijatelju, kako bi pokazali poruku veličine iranskog naroda. U ovakvom rijetkom tvrdom stavu, Hamenei je odgovorio i jednoj i drugoj strani što sustav želi. Takav stav je ponešto bliži konzervativnijem krilu iranske političke scene, posebice nakon što je čelnik Međunarodne agencija za atomsku energiju (IAEA) Yukiya Amano izrazio čuđenje zašto bi Iran bio jedina zemlja u koje se ne mogu poslati inspektori kada IAEA smatra da je to potrebno. Takvo razumijevanje prihvatili su glavni nuklearni pregovarač Sejed Abas Aragči, ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif i šef Iranske organizacije za atomsku energiju Ali Akbar Salehi, ali su ubrzo povukli takav svoj stav, zamjenjujući ga neutralnošću prema tom pitanju. Hamenei ne ide toliko daleko da odbaci u potpunosti nadzor IAEA, ali upozorava da nisu prihvatljive nikakve nekonvencionalne inspekcije koje stvaraju poseban slučaj od Irana. Prema njemu, međunarodne inspekcije trebaju biti jednake kao i sve druge koje se obavljaju u svijetu, ništa više od toga.
Uzimajući u obzir da je kraj pregovora blizu i da će doći do konačnog dogovora, pitanje je da li ostaje neki spor između Irana s jedne strane, i P5+1 zemalja s druge. Aragči je u nekoliko navrata ponovio da je siguran kako će se razviti mehanizam rješavanja sporova, posebice ako dođe do kršenja dogovora s bilo koje strane. Naime, IAEA je tehničko tijelo, koje rješava pitanja vezana uz tehničku prirodu atomske energije i njenog korištenja. Ne postoje formalni mehanizmi koji IAEA daju mogućnost rješavanja političkih i zakonodavnih prijepora. Zbog kratkoročne prirode ovog dogovora, koji je temeljen na ukidanju sankcija i dijela iranskog nuklearnog programa, nije nastao mehanizam koji bi rješavao druge sukobe. Činjenica da su P5+1, a posebno SAD, najavili kako se Iran ponaša odgovorno prema sadržaju dogovora, te da Teheran nije uložio službene prigovore na način postizanja dogovora, daje naznačiti kako je privremeni dogovor uspješan.
Krajem ovog mjeseca, Iran i P5+1 će sklopiti sveobuhvatni dogovor koji će biti na snazi u idućih deset do petnaest godina. Ipak, iranski i američki dužnosnici drugačije su predstavili sadržaj dogovora, posebice onaj dio oko ukidanja sankcija, te su se međusobno optužili za nerazumijevanje i krivo prenošenje originalnog dokumenta. Stoga se tu vidi da je moguće očekivati sporove u idućih deset godina vezane za razumijevanje dogovora. Tome doista ne pomažu iranske najave da će bilo koja povreda dogovora rezultirati nastavkom iranskog nuklearnog programa, kao primjerice obogaćivanje urana do 20 posto. Takav stav jasno bi označio kraj dogovora.
Uzevši toliko vremena i upotrebljenog političkog kapitala, a posebice preslagivanje snaga na Bliskom istoku, jasno je da niti jednoj strani nije u cilju nastavak razdoblja neprijateljstva i napetosti. Stoga se pokušava pronaći legalno tijelo koje bi bilo sposobno interpretirati sadržaj dogovora i rješavati potencijalne sukobe. Postoji nekoliko takvih tijela.
Prvo je tu Vijeće sigurnosti UN-a, koje je, prema Povelji Ujedinjenih nacija, odgovorno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Kada države imaju legalne ili političke sporove, postoji opcija da se pitanje posredovanja preda Vijeću sigurnosti i traži se pomoć u rješavanju. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, Vijeće sigurnosti možda nije najsretnije rješenje, jer pet od šest zemalja koje čine P5+1 su stalne članice Vijeća sigurnosti i imaju mogućnost veta. Sasvim je vjerojatno da bi svako pitanje bilo podložno vetu nekih članica, posebice kad se složi blok SAD i Velika Britanija nasuprot Kini i Rusiji, uz vječito nestabilni glas Francuske.
Međunarodni sud pravde nije, prema Povelji UN-a, sposoban rješavati sporove, ali može dati neobvezujuće prijedloge kada neka UN-ova organizacija ili Opća skupština UN-a to zatraži. Preduvjet je da sve zemlje u sporu priznaju autoritet suda. Iran i SAD to priznaju, ali samo na osnovi pojedinačnog slučaja. U završnom dokumentu je moguće istaknuti da će Međunarodni sud pravde biti taj koji će rješavati potencijalne sporove između zemalja. Ipak, ako se spor razvije između Europske unije i Irana, onda Međunarodni sud pravde neće moći to rješavati jer mu je mandat da vodi sudski proces između vlada, a ne međunarodnih organizacija. Kao alternativa se pojavljuje Sud pravde Europske unije, ali taj sud je već postavio sankcije na tvrtke, organizacije i osobe iz Irana, što pridodaje sumnju da je taj sud sposoban objektivno donositi odluke.
Treća je opcija da se napravi nova sudska institucija, nalik onoj koja je nastala Alžirskim dogovorom koji je sudio u slučaju talačke krize američkih diplomata u Iranu. Takav sud bi mogao biti napravljen u ovom slučaju, ali interpretacija dogovora i rješavanje mogućih problema bi opet trebali biti dogovoreni sa svih strana da bi takav sud imao podršku svih zainteresiranih.
Objektivno gledajući, niti jedna od tih institucija ne bi mogla riješiti spor brzo, a pitanje je koliko bi bilo učinkovito. Kao dodatno rješenje se postavlja poseban odbor koji bi bio pod izravnim nadzorom glavnog tajnika UN-a ili nekog međunarodnog tijela, i koji bi brzo i kvalitetno riješilo sukobe. Ovo rješenje uključilo bi posve neutralni sustav s minimalnom birokracijom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
