U rujnu 2015. otvorena je najveća europska džamija. Ovaj golemi kompleks s bijelim mramorom, zelenim i zlatnim kupolama, te minaretima, nije se pojavio u metropolitanskim središtima Pariza, Bruxellesa ili Londona, već u središtu Moskve. Sada je središte ruske prijestolnice savez kupola i križeva Ruske pravoslavne crkve, tornjeva Kremlja i minareta moskovske džamije.
Svakako je otvorenje ove džamije bio velik događaj za muslimanske stanovnike Moskve, koje najvećim dijelom čine migranti iz same Rusije, bivših sovjetskih republika i Srednje Azije. Smatra se da u Moskvi živi oko četiri milijuna muslimana, što je odavno više od kapaciteta gradske džamije. Iako se muslimani u svakodnevnom životu suočavaju s diskriminacijom, posebice u medijima, otvaranje džamije bio je odličan povod ruskoj političkoj eliti da pošalju poruku o povezanosti Rusije i muslimana.
Ruski predsjednik Vladimir Putin predsjedavao je ceremonijom otvaranja džamije i islamskog centra, te je naglasio važnost koju Kremlj pridaje islamu. U govoru koji je izravno emitirala ruska državna televizija, te ostali ruski mediji, Putin je izjavio da će džamija postati duhovni centar svih ruskih muslimana, te 'izvor prosvjetljenja, širenja humanih ideja i pravih, autentičnih islamskih vrijednosti'. Džamija će ujediniti ne samo muslimane, već i ljude drugih vjera u ime zajedničkog dobra, naglasio je Putin, podsjećajući da Kur'an poziva vjernike da se povežu u dobrim djelima.
Putin je iznenadio neke Ruse, koji su ga smatrali najvećim pobornikom Ruske pravoslavne crkve, i povezanosti crkve i države. Ali, Putinova politika nije tako jednostavna, jer potporu ne želi dobiti samo iz redova ruskih pravoslavnih vjernika, odnosno crkve, već i iz drugih izvora. Otvaranje velike džamije 2015. pokazuje da ruska federalna vlada želi pažljivo ojačati bliske veze s muslimanskim vjerskim čelnicima, pri čemu Rusima odgovara islam kao bastion tradicionalnih vrijednosti, ali i kao jamstvo lojalnosti ruskoj državi i naciji.
Stoljećima su Rusi smatrali muslimane svojim tradicionalnim neprijateljem. Osim nove Rusije, sjeverni Kavkaz još je jednom pokazao prijetnju ruskog muslimanskog stanovništva povezanog s islamističkim pobunjeništvom. Kasnih devedesetih taj pokret je bio nacionalistički, s jasnom separatističkom težnjom i stvaranjem nezavisne čečensko-dagestanske države. Krajem tog desetljeća, Rusija je napokon zagospodarila tim područjem. Kao ruski premijer i novi predsjednik krajem 1999. Putin je nadgledao veliki i siloviti napad na Čečeniju. Drugi čečenski rat obuhvatio je šire područje sjevernog Kavkaza, s terorističkim napadima koji su pogodili i građane Moskve. Do 2009. Čečenija je umirena, kako vojnom represijom tako i suradnjom.
Međutim, nova je prijetnja zadesila rusku državu. Čečeni se polako uključuju u džihadističku mobilizacijsku ekipu koja se priključuje Daešu i ostalim terorističkim skupinama. Ali upravo u toj situaciji treba ukazati na način kako je ruska država pristupila pitanju Kavkaza i muslimana. Čečenija je odvojena od drugih muslimanskih regija i uživa svoju federalnu autonomiju. Osim toga, Moskva je snažno ulagala u čečensko gospodarstvo i obnovu nakon dva razarajuća rata. Čak i kad se borio protiv militanata na Kavkazu, Kremlj je i dalje nastojao prikazati islam kao tradicionalnu rusku religiju, onu koja Rusiji daje prostorni identitet i čiji pobornici su odani ruskoj državi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
