Njemačka socijaldemokracija od sutona Gerharda Schrödera i dolaska Angele Merkel na vlast 2005. nije u mogućnosti dobiti izbore na nacionalnoj razini i samostalno stvoriti vladu. U protekla dva izborna ciklusa Sozialdemokratische Partei Deutschlands (SPD) osvojila je manje glasova nego ikad prije u poslijeratnoj njemačkoj povijesti. Ove godine se pripremaju izbori za drugu polovicu rujna, a socijaldemokrati su naumili za svog kandidata izabrati službenog kancelara stranke Sigmara Gabriela, koji je na tom mjestu od 2009. Gabriel ujedno služi kao vicekancelar u Velikoj koaliciji, koja je posljedica 18. federalnih izbora u Njemačkoj 2013. Nakon što Angela Merkel i njezina Demokršćanska unija (Christlich-Demokratische Union/, CDU/CSU) nije uspjela ostvariti apsolutnu većinu i nakon dugih pregovora, kancelarka je ušla u Veliku koaliciju sa SPD-om davši Gabrielu mjesto vicekancelara i federalnog ministra za ekonomska pitanja i energiju. Zajedno imaju 504 od 631 mjesta u Bundestagu, a jedine dvije oporbene stranke su Ljevica (die Linke, 64 mjesta) i Savez'90/Zeleni (Bündnis '90/Die Grünen, sa 63 zastupnika).
Ispitivanja javnog mnijenja govore da Merkel i njezina stranka gube određen dio glasova njemačke desnice koji se priklanja euroskeptičnoj i protuimigrantskoj stranci/pokretu Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD), ali i dalje imaju solidnu prednost pred SPD-om od 11 do 17 posto. Gabriel se čini spremnim još jednom izgubiti izbore, te nastojati i dalje biti manji partner u četvrtom mandatu Angele Merkel, za mnoge jedne od najmoćnijih političarki svijeta. Sve se činilo riješenim, ali je onda Gabriel odlučio odstupiti s kandidacijskog mjesta za premijera te u izborima 2017. poduprijeti Martina Schulza koji je početkom godine otišao s mjesta predsjednika Europskog parlamenta kako bi se vratio u njemačku politiku. Taj potez je donekle šokirao njemačke medije jer nije uobičajeno u njemačkom političkom sustavu da vođa stranke daje vlastitom voljom poziciju drugome. Gabriel i Schulz su dugogodišnji prijatelji i saveznici, te je Gabriel predmnijevao kako će Schulz imati veći uspjeh na biralištima i pokrenuti već dobrano uspavanu njemačku socijaldemokratsku opciju.
Ni Gabriel niti Schulz međutim nisu ni do koljena Gerhardu Schröderu po pitanju karizme, pa stoga ne zaostaju iza dva prethodna SPD-ova kandidata, bivšeg ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera 2009. i bivšeg ministra financija Peera Steinbrücka iz 2013. Sve ih obilježava krajnje birokratska aura njemačke hladnoće i normi lijepog ponašanja, bez nastojanja otkrivanja osobnih interesa i ličnosti, što je prema političkoj psihologiji sasvim dobar recept za dobivanje naklonosti birača, čak i u Njemačkog gdje se poslovično cijeni suzdržavanje i umjerenost. Schulz ima 61 godinu te je njemački europski zastupnik još od 1994. Tijekom godina gradio je svoj uspon u briselskoj birokraciji, ali je kao predsjednik Europskog parlamenta od 2012. postao bolje poznat mnogim Nijemcima. Često ga cijene kao odbijatelja politike štednje te kao predvodnika cjelokupne socijalističke i socijaldemokratske vizije Europe. Manje je poznato da je Schulz i vrstan diplomat koji je prisutan u mnogim kriznim žarištima. On je 2015. posjetio iranskog predsjednika Hasana Rohanija nakon uspješnog završetka Sveobuhvatnog zajedničkog akcijskog plana i time otvorio europsko-iranske odnose. Schulz je u mladosti bio nogometaš, čija je karijera završila ozbiljnom ozljedom, što ga je u ranim dvadesetima dovelo do snažne depresije i alkoholizma. Potom je stvorio novu karijeru kao prodavač knjiga, te je najzad postao gradonačelnikom grada Würselena u saveznoj državi Nordrhein-Westphalen.
Zajedno s podrškom većom od one Gabrielu i skoro pa istom kao Merkel, njemačke političke stranke bi u skoroj završnici predizbornih utrka mogle uzeti u obzir drugačije računice sa Schulzom kao predvodnikom lijevog centra. Do sada su se mediji i analitičari gotovo izrugivali Gabrielu, predviđajući još jedan poraz SPD-a, ali isti oni ozbiljno shvaćaju promjenu vodstva. Po prvi puta nakon 2005. doista postoji mogućnost da Angela Merkel ima ozbiljnog protukandidata. U tome će Schulz imati vrlo zahtjevnog posla, jer kancelarka bi mogla zasjati na međunarodnom planu kao nikad prije. Ona je danas jedina snažna politička figura u cijelome svijetu koja se drži tradicionalne liberalne demokracije. U vrijeme Donalda Trumpa, koji je već pokazao što misli u budućnosti činiti, Merkel je vođa slobodnog svijeta. Kao čelnica desnog centra ublažava udar nacionalizma koji je obuhvatio mnoge velike sile svijeta. Međutim, s Brexitom i šokovima prouzročenim financijskom i eurokrizom, pojačanim izbjegličkim valovima, odnosu suradnje i prijetnje s Rusijom, te nestabilnom i maglovitom budućnosti NATO-a, Schulz i Merkel imaju niz tema na kojima su podjednake snage.
Njemački nacionalisti pokušavaju prokazati Merkel kao mezimca Zapada i Amerike, te ju izazivaju na jasno određivanje spram Trumpa. Za nju najveća opasnost ne leži tu, već u njemačkoj socijaldemokraciji koja ima već snažnu tradiciju antiameričkih stavova. Još od Willya Brandta je njemačka ljevica iskazivala rezerviranost prema Pax Americani i novom svjetskom poretku, a Schröder je u svoje vrijeme pokazao da je moguće stati protiv američkih interesa i udružiti Berlin s Moskvom. Schulz može zagovarati njemačke vrijednosti i biti protiv Trumpa kao zaštitnik istinske liberalne demokracije s ljudskim licem, čime izaziva izravno tradiciju njemačkih demokršćana koji se diče svojim kršćanskim vrednotama unutar kapitalističkog uređenja. Iako su ideološke razlike davno prestale igrati značajnu ulogu u njemačkoj i općenito europskoj politici, ipak je danas Europi važno održati privid takve ideološke raspave. Naime, američki i ruski predsjednici jasno i otvoreno govore o ništavnosti europskog jedinstva i propaloj misiji Europske unije. Stoga je na Njemačkoj da pokaže svijetu, a osobito demoraliziranoj Europi, da je nužno raditi na europskom projektu jer alternativa može biti prošlo iskustvo Europe - silna stoljeća ratovanja na starom kontinentu.
U tom smislu Schulz ima znatno zaleđe jer se može prikazati kao novi vođa koji je desetljećima predano radio na europskom povezivanju. U tom slučaju bi Gabriel postao ministar vanjskih poslova, a to bi mjesto Gabriel mogao već u veljači preuzeti nakon što trenutačni šef njemačke diplomacije Steinmeier postane njemačkim predsjednikom, što je dužnost s više-manje počasnim i ceremonijalnim osobinama. Unatoč i dalje klimavim mogućnostima za pobjedu, SPD bi vjerojatno sa Schulzom mogao imati više prilika za osvajanje glasova i time učvrstiti barem mogućnost za održavanjem velike koalicije. Koliko je Schulz sposoban preokrenuti razmišljanja njemačkih birača vidjet će se u svibnju kada se održavaju lokalni izbori u njegovoj državi Nordrhein-Westphalen. Na čelu te savezne pokrajine je socijaldemokratkinja hannelore Kraft koja namjerava ponovno pobijediti i osvojiti još jedan mandat. Nordrhein-Westphalen, najmnogoljudnija njemačka pokrajina, je dala povjerenje socijaldemokratima uslijed Merkeličine politike štednje. Ako SPD odnese pobjedu, Schulz će svakako imati mogućnost snažnog federalnog apela. Osim Schulza, veliki se doprinos očekuje od trenutačnog ministra pravosuđa i vođe SPD-a u pokrajini Saarland Heika Maasa, te gradonačelnika Hamburga Olafa Scholza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
