Turski mediji bruje o svakom koraku turske vojske u vojnoj ofenzivi u Siriji, opisujući ulaz u svako selo, osvajanje svakog brda, postavljajući svaku karaulu na putu. Istočno od Idliba rastu turske vojne ispostave, navodno kao oblik nadzora prekida vatre i dodjele humanitarne pomoći u sklopu ugovora iz Astane. Prema tom dogovoru, Turska bi morala sagraditi 12 promatračnica i malenu tampon zonu u regiji Afrina, kako bi se odvojio Alepo od Idliba. Zasad su Turci sagradili barem polovicu tih isturenih točaka: Salva (sjeverno od Idliba), Tal-Tukan (južni dio Idliba), al-Ais (južno od Alepa), Kal'at Sama'an i Šejh Akil (zapadno od Alepa) i al-Surman (blizu grada Maarat al-Numan). No, zona smanjivanja sukoba u Idlibu je čisti crni humor jer je ova provincija vidjela mnogo ratovanja u navodnom razdoblju prestanka vatre. Idlib je najveće područje koje nadziru sunitske oporbene snage, koje su se tamo sklonile zajedno sa svojim obiteljima. Rusija, koja je zajedno s Iranom i Turskom glavna potpisnica ugovora iz Astane, poručila je još krajem siječnja Turcima da brzo odvoje sunitske oporbene skupine iz Idliba od radikalnih frakcija i dovedu ih za pregovarački stol. Sada je Rusima dosta turske ratoborne pustolovine. Nakon zanimljivog susreta u Jordanu, Rusi poručuju Turcima: dosta!
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov poručio je krajem veljače Ankari i Damasku da se više ne može čekati na otvaranje dijaloga oko Afrina. U Moskvu sve više dolaze izvještaji kako se sirijska državna vojska našla u Afrinu na poziv kurdskih Narodnih zaštitnih jedinica (YPG), koje Ankara smatra kurdskom terorističkom organizacijom. Upravo zbog njih je Turska i započela Operaciju Maslinova grančica 20. siječnja. U Ankari su ljuti, jer smatraju da je Lavrov bez razloga doveo Damask kao treću stranu u sukobu između Turske i YPG-a u Afrinu, čime se onemogućuje ostvarivanje plana turskih vlasti za posvemašnjom kontrolom nad sjevernom Sirijom. Još gore, Lavrov je 20. veljače upozorio kako svi moraju poštivati sirijski teritorijalni integritet, a Turska je jedina strana vojska koja vodi otvorene vojne operacije u Siriji. Iako je Lavrov potvrdio postojanje legitimnih sigurnosnih briga Turske, poručio je kako se sigurnosni ciljevi mogu postići jedino izravnim dijalogom sa sirijskom vladom.
No, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u potpunosti odbacuje bilo kakvu ideju dijaloga sa sirijskim kolegom Bašarom al-Asadom. Iako se Turska našla u ulozi saveznika s Moskvom, Teheranom i Damaskom, ipak ostaje prvotna odbojnost prema Asadu i njegovoj vladi. Istovremeno se u Ankari svjesno suzdržavaju kritizirati bilo koji ruski prijedlog. Svodi krivicu na sirijsku upravu za stanje u istočnoj Guti, ali namjerno ne spominje nikakvu rusku ulogu u tom području. Zašto? Jednostavno, Turcima je i te kako poznato kako njihova cjelokupna operacija u Afrinu ovisi o dozvoli Moskve, osobito što se tiče korištenja sirijskog zračnog prostora. Osim toga bi na kušnju došli gospodarski interesi u Rusiji, a Moskva također nastoji biti blaga u kritikama jer ne želi da Turci olabave svoje odnose prema Amerikancima.
Kao rješenje, Turci su ponudili alternativu izravnim pregovorima Ankare i Damaska a to je medijacija putem Rusije i Irana. U slučaju da se određeni problemi tim putem riješe, Ankara je spremna dijeliti obavještajne podatke izravno ili neizravno sa sirijskom stranom. Istovremeno se pojavljuje drugi problem, a to je kako riješiti sraz Turaka i Kurda u Siriji. Rusija ne želi povratak kurdskih političkih i vojnih snaga u američku sferu interesa, pa stoga izražava spremnost priznati kurdske težnje u Siriji; ruska diplomacija stoga pokušava natjerati Tursku na prihvaćanje nacrta budućeg ustava koji bi uključivao predstavništvo i određenu razinu autonomije za Kurde. Rusija nastoji što brže doći do političkog rješenja u Siriji, i to onoga koji će imati jasnu rusku osnovicu. Za sada Turska ostaje odlučna u svojem protivljenju bilo kakvoj autonomnoj kurdskoj regiji u sjevernoj Siriji, pod bilo čijim pokroviteljstvom.
U ovom pregovaračko-diplomatskom blokiranom trenutku i Ankara i Moskva su se okrenuli trećoj zemlji – Jordanu. Rusija i Jordan imaju snažne odnose, što se na prvi pogled možda ne bi reklo s obzirom na jaku poveznicu Amana i Washingtona. No, jordanski kralj Abdulah je posjetio Rusiju sredinom veljače po dvadeseti put u 18 godina, što je daleko od rutinskih posjeta. I dok se ovdje nazire jako partnerstvo na Bliskom istoku, Jordan nekako nije ušao u rusku bliskoistočnu strategiju, barem ne do proglašenja zona deeskalacije sukoba u Siriji, s kojom Jordan graniči. Dogovor Rusije i Sjedinjenih Država oko ovih zona su zapravo plod diplomatske aktivnosti jordanskoga kralja, koji je još 2015. godine prihvatio osnivanje združenog rusko-jordanskog centra u Amanu gdje se razmjenjuju informacije o stanju u južnim sirijskim provincijama. Jordanci više ne gledaju na Asada kao na prijetnju, pa čak zagovaraju i ponovno zasnivanje odnosa s Damaskom. Rusi, s druge strane, nastoje dati Jordanu aktivnu ulogu u rješavanju sirijskog sukoba kao dio strategije prikazivanja jedne sunitske arapske sile koja može normalizirati odnose s Damaskom i surađivati s Asadom. Jordan nije ušao skroz u ovu igru, ali Zapad Jordanu također nije dao ništa – ni pomoć za silinu sirijskih izbjeglica u sjevernom pograničnom području, niti rješavanje sigurnosnih problema u južnim sirijskim regijama. Zapravo se to stanje i pogoršalo nakon što su se Izraelci uključili u zračne napade po Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
