Jordan već desetljećima iznenađuje proučavatelje Bliskog istoka. Zemlja koja se nalazi usred nesigurne zone, okružena više-manje trajnim napetostima i sukobima, nekako je uspjela održati svoj mir i stabilnost, iako je obilježena trajno naseljenim izbjegličkim stanovništvom. Naime, Jordan je godinama primao palestinske izbjeglice, a danas sjeverni dio zemlje napućuju sirijski prognanici. Ništa od toga nije naštetilo vladajućem poretku u Hašemitskoj kraljevini, koja također muku muči sa ćelijama terorističkih i militantnih organizacija.
Na čelu države nalazi se kraljevska dinastija Hašemita, koja vlada Jordanom od 1921., te tvrdi da potječe od loze Proroka Muhameda - od tuda naziv Hašemita, odnosno plemena Banu Hašem odakle potječe Prorok. Trenutačni kralj Abdulah II. bin al-Husein naslijedio je svog oca Huseina nakon njegove smrti 1999., te je jedan od najvećih američkih saveznika na Bliskom istoku. Kao takav je snažan eksponent američkih interesa, što se može vidjeti u raznim diplomatskim i vanjskopolitičkim koracima Jordana. Valja priznati da je kralj Abdulah jedini okrunjeni vladar Bliskog istoka uz omanskog sultana Kabusa koji promiče međuvjerski dijalog i suživot u tom dijelu svijeta. Njegova zemlja je ustavna monarhija, ali kralj ipak ima značajne moći u političkom sustavu. Kralj ima pravo veta na odluke Nacionalne skupštine, ali on se može srušiti ako protiv veta glasa dvije trećine zastupnika oba doma parlamenta. To se, primjerice, dogodilo u studenom 2009.
Kralj Abdulah ima ustavnu moć postavljanja i micanja sudaca dekretom, odobrava amandmane na ustav nakon što ih izglasaju oba doma parlamenta, proglašava rat i djeluje kao vrhovnik oružanih sila. Njegova vlada, na čelu s premijerom, bila je prije postavljana odlukom kralja, ali nakon prosvjeda 2011. u Jordanu, kralj Abdulah se složio da se kabinet bira. Ipak, parlament je dobio velike ovlasti nakon pokušaja tzv. Arapskog proljeća u Jordanu, posebice Zastupnički dom, koji broji 130 zakonodavaca, biranih na četverogodišnji mandat.
Za ovaj dom su provedeni izbori 20. rujna. Od 2011. naovamo, međutim, vratila se kraljeva samovolja, te se ustavnim reformama kralju dalo više ovlasti, posebice u sigurnosnim pitanjima. Kralj sada ima ustavnu kontrolu nad sigurnošću, obranom, vanjskom politikom i sudstvom, što znači da je u kraljevim rukama većina najvažnijih resora vlade. Takvo kršenje demokratskih standarda, međutim, nikad ne dolazi pod povećalo zapadne javnosti. Specifičnost ovog doma jest da ima 15 mjesta rezerviranih za žene, devet za kršćane i tri za Čečene i Čerkeze. Predstavljanje žena je više forma nego realan sadržaj, jer se koriste u snažnom gerrymanderingu koji favorizira kralju lojalna plemenska područja. U tri najveća grada u zemlji Amanu, Terki i Irbidu, izabrano je tek pet žena. Ipak, i izvan ustavno zajamčenih 15 mjesta su žene mogle dobiti glasove, pa je broj žena u novom parlamentarnom sastavu 20. Samo 32 posto žena je glasovalo na ovim izborima.
Jordanski sigurnosni sustav je poznat po svojoj brutalnosti i zastrašivanju, tolikim da je Jordan relativno mirna zemlja, gdje se gospodarska i sociopolitička pitanja ne propituju izravno. Ali, za razliku od drugih arapskih monarhija, s izuzetkom sasvim posebnog Maroka, koje imaju veliko naftno bogatstvo, Jordan je siromašan prirodnim resursima te se kraljevina mora baviti dugoročnim određivanjem stabilnosti. Trenutačna situacija nije najbolja. Preko 30 posto mladih je nezaposleno, a javni dug čini 90 posto BDP-a. Prosvjedi započeti za vrijeme tzv. Arapskog proljeća nisu prestali, ali su se smanjili u brojčanosti. Sve dodatno posložnjava gospodarski teret 1,4 milijuna sirijskih izbjeglica koji žive većinom u kampovima kojima upravlja UN.
U takvim okolnostima se događaju izbori 2013., koji nisu značajno zainteresirali vanjskopolitičku javnost, ali koji će zasigurno odrediti buduću putanju zemlje. Na čelu jordanske vlade je od svibnja novi nezavisni premijer Hani al-Mulki, koji je do sada bio šef Slobodne gospodarske zone Akaba, što pokazuje da je kralj odlučan postavljati tehnokratsku vlast. Izbori su uvod u značajne promjene financijskih politika, jer Jordan više ne može izdržati bez smanjivanja javnog trošenja. Stoga bi tehnokratska vlada zajedno s parlamentom morala provoditi nepopularne politike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
