Indonezija je često ispod radara za svjetske vijesti, ali ova država Jugoistočne Azije ima daleko veću važnost nego se to misli na globalnoj razini. Više od 250 milijuna ljudi, od čega polovica ispod 30 godina starosti, čini Indoneziju najvećom muslimanskom zemljom na svijetu. Radi se o državi koju čini arhipelag od više od sedamdeset tisuća otoka u rasponu od preko pet tisuća kilometara. To je otprilike udaljenost od Pariza do Afganistana.
Građani globalnog Zapada poznaju Indoneziju po javanskim spomenicima i partijanju na Baliju, kao i po tome što je bivši američki predsjednik proveo dio djetinjstva u Jakarti, s obzirom da mu se majka preudala za Indonežana. Bogatstvo jezika, kultura, naroda je ogromna. To sa sobom nosi i mnoge društvene razlike. Primjerice, Jakarta je moderan velegrad u kojemu svaki drugi stanovnik ima korisnički račun na društvenim mrežama, ali petina zemlje nema uopće pristup električnoj energiji. Zbog toga je spisateljica i novinarka Elizabeth Pisani opisala Indoneziju ne samo kao zemlju koja je zemljopisno i kulturološki raznolika, već razne skupine doista žive u različitim dobima ljudske povijesti istovremeno. Putovanje od Jakarte do otočja Maluku može biti putovanje kroz vrijeme, u prošlost. A politički upravljati tom zemljom je onda istinski podvig.
Posljednjih desetljeća indonežansko gospodarstvo neprestano raste. Indonezija će zapravo uskoro postati najvećom muslimanskom silom na svijetu. Mladi profesionalci koji su u svojim kasnim dvadesetima i ranim tridesetima poprimaju nove navike života, bolje su obrazovani i stvaraju novu urbanu srednju klasu s velikim dinamičnostima koje će promijeniti ovu zemlju. Sve je to u zanimljivom obratu prema povijesti zemlje u dvadesetom stoljeću. Indonezija je od 17. stoljeća bila nizozemska kolonija, sve do japanske okupacije otočja tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon predaje Japana, 17. kolovoza 1945. godine Sukarno i Mohammad Hatta, dva utjecajna nacionalistička lidera, proglasili su indonežansku neovisnost. Nizozemci su intervenirali vojno i diplomatski, ali je u prosincu 1949. godine Nizozemska morala prihvatiti neovisnost svoje bivše kolonije pod međunarodnim pritiskom. Jedino je Nizozemska Nova Gvineja ostala izvan tog dogovora, a kasniji sukobi su doveli do UN-ovog mandata na Papui.
Kasnih pedesetih, Sukarno je uveo autoritarnu vlast te je održavao svoju moć balansirajući između vojske i Komunističke partije Indonezije. Iako Sukarno nije bio komunist, već bi ga se moglo nazvati socijalistom, on nije dvojio oko povezivanja s Kinom i dobivanja pomoći od Sovjetskog Saveza, a na međunarodnoj sceni je poznat i po podršci Pokretu nesvrstanih, te je jedan od slavne petorke (Tito, Naser, Nehru, Sukarno i Nkrumah). Vojska je ipak 1965. godine započela bitku protiv komunista, Kineza i ljevičara, a smatra se da je poginulo između pola milijuna pa sve do tri milijuna ljudi. Vođa vojske, general Suharto, svrgnuo je Sukarna i preuzeo vlast 1968. godine, a njegovu vojnu vlast su podržale Sjedinjene Države i potpomagale su ga izravnim stranim ulaganjima. Kada je Aziju zadesila financijska kriza 1997. godine, Indonezija je prošla velik šok koji je doveo do Suhartove ostavke 1998. godine. Već iduće godine je samostalnost proglasio Istočni Timor, što je dovelo do sukoba u tom dijelu Indonezije. Dvadesetpetogodišnja vojna hunta je zbačena, a uz jačanje demokratskih procesa i programa regionalne autonomije, Indonežani su po prvi puta izravno birali predsjednika 2004. godine. Ipak, Indoneziju i dalje obilježava gospodarska nestabilnost, društveni nemiri, korupcija i terorizam.
Promjene su stigle s dolaskom Joke Widodoa, indonežanskog Baracka Obame, koji je osvojio izbore 2014. godine. On je obećao liberalizirati zemlju, povećati gospodarski rast za sedam posto godišnje, te učiniti temelje da Indonezija postane politička i gospodarska sila, te najveća muslimanska sila na svijetu. Velike nade su polagane u te ideje. Joko Widodo je došao kao revolucionarni predsjednik, kao odušak od prošlih vremena. Bio je prvi političar koji nije došao iz vojske ili tradicionalne političke elite. U njegovom su izboru ključnu ulogu imale društvene mreže kao što su Facebook, YouTube i Twitter. U početku je doista pokazivao prednosti svoga biranja i počela se nazirati budućnost zemlje u mnogo pozitivnijem svijetlu. Jedan od najvećih preokreta bilo je smanjivanje subvencija i preusmjeravanje gotovo četrdeset milijardi dolara u kronično potrebne fondove za izgradnju moderne infrastrukture. Ujedno je pokrenuo nekoliko programa za smanjivanje birokracije i nepovoljnih zakonskih odredbi, kao što je osnivanje lokalnih franšiza za strane poduzetnike koji žele prodavati svoje proizvode i usluge Indonežanima. Uz to su mnoga područja poslovanja zatvorena za strance, te vlada preuzima ulogu glavnog poduzetnika u tim poljima, među kojima je brodogradnja, aeronautika, komunikacijska industrija, prometna infrastruktura i slično. Joko Widodo se cijeni i za osnivanje mnogobrojnih trgovačkih i industrijskih zona, te je proširio zdravstvenu skrb na više od polovice stanovništva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
