Sve je više rasprava o mogućem izgledu sirijske države nakon što se postigne konačan mirovni dogovor među zavađenim stranama građanskog rata u Siriji. Svakako je potrebno doći do trajnog sporazuma između Rusije i SAD-a kao dvije vodeće globalne sile uključene u rasprave oko budućnosti Sirije. Ono što je poznato jest da sve strane ostaju složne da Sirija ne može biti unitarna i visoko centralizirana država, već da se mora postići neki oblik devolucije i podjele moći.
U Moskvi se sve više gleda da su zone de-eskalacije sukoba zapravo odličan temelj za stvaranje tzv. meke decentralizacije o kojoj se govorilo na mirovnoj konferenciji u kazahstanskom glavnom gradu Astani. Zone su prvenstveno podijeljene u skladu s vodećim snagama na terenu, a to bi moglo potom biti instrumentalno za stvaranje decentraliziranih jedinica koje bi tvorile sirijsku državu. Poteškoća s tom zamisli jest što de-eskalacijske zone nisu pravo ni nastale, nema mirovnih snaga koje bi jamčile sigurnost, a nisu predviđene ni sankcije protiv onih koji krše pravila primirja. Sam pojam govori da se sprječava eskalacija nasilja, ali ne i vojne operacije. S te strane je razumljivo da Slobodna sirijska vojska i islamistički militanti s puno sumnje gledaju na ruski prijedlog i boje se da će najzad sva pobjeda doći u ruke Damaska i sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. U takvom savezu se zna što će biti sa sirijskom oporbom: ona će morati dokazati svoju lojalnost Siriji borbom protiv radikalnih terorističkih organizacija Daeša i Hajat Tahrir al-Šama.
Koliko god se govorilo drugačije, Rusija je jedina globalna snaga koja može jamčiti skladan sporazum o prestanku vatre. Ne samo da može utjecati na turske i iranske snage, već jedina ima realan politički dogovor u planu, osobito nakon što se istjeraju i posljednji tragovi Daešove bande u istočnoj Siriji. Važno je ipak naglasiti da je primirje samo primirje – nije mir. Kraj građanskog rata zahtijeva daleko više rada i suradnje sa svih strana. Međunarodna zajednica podsjeća na rezoluciju 2254 UN-a koja zahtijeva značajne reforme u sirijskoj vlasti. Pri tome će Rusija morati nagovoriti svoje sirijske i iranske saveznike na pokoravanje rezoluciji bez nužnog odlaska Asada s kormila državne vlasti. To je moguće jedino slabljenjem središnje vlasti, a kao recept Rusi daju primjer Bosne i Hercegovine i Daytonskog sporazuma.
Sporazum poput onog iz Daytona omogućio bi Siriji očuvanje vojske i integriranje vladinih i oporbenih snaga u nove oružane snage. Vojne formacije bi se udružile u vojsku koja ne bi prelazile 150 tisuća vojnika. Prvo bi se skupine militanata i oporbe ujedinile u konsolidiralne bataljune, a višak ljudi pod oružjem bi se preraspodijelilo na civilne pozicije vezane uz obnovu ratom uništene infrastrukture. Ostatak bi se potom integrir...
U Moskvi se sve više gleda da su zone de-eskalacije sukoba zapravo odličan temelj za stvaranje tzv. meke decentralizacije o kojoj se govorilo na mirovnoj konferenciji u kazahstanskom glavnom gradu Astani. Zone su prvenstveno podijeljene u skladu s vodećim snagama na terenu, a to bi moglo potom biti instrumentalno za stvaranje decentraliziranih jedinica koje bi tvorile sirijsku državu. Poteškoća s tom zamisli jest što de-eskalacijske zone nisu pravo ni nastale, nema mirovnih snaga koje bi jamčile sigurnost, a nisu predviđene ni sankcije protiv onih koji krše pravila primirja. Sam pojam govori da se sprječava eskalacija nasilja, ali ne i vojne operacije. S te strane je razumljivo da Slobodna sirijska vojska i islamistički militanti s puno sumnje gledaju na ruski prijedlog i boje se da će najzad sva pobjeda doći u ruke Damaska i sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. U takvom savezu se zna što će biti sa sirijskom oporbom: ona će morati dokazati svoju lojalnost Siriji borbom protiv radikalnih terorističkih organizacija Daeša i Hajat Tahrir al-Šama.
Koliko god se govorilo drugačije, Rusija je jedina globalna snaga koja može jamčiti skladan sporazum o prestanku vatre. Ne samo da može utjecati na turske i iranske snage, već jedina ima realan politički dogovor u planu, osobito nakon što se istjeraju i posljednji tragovi Daešove bande u istočnoj Siriji. Važno je ipak naglasiti da je primirje samo primirje – nije mir. Kraj građanskog rata zahtijeva daleko više rada i suradnje sa svih strana. Međunarodna zajednica podsjeća na rezoluciju 2254 UN-a koja zahtijeva značajne reforme u sirijskoj vlasti. Pri tome će Rusija morati nagovoriti svoje sirijske i iranske saveznike na pokoravanje rezoluciji bez nužnog odlaska Asada s kormila državne vlasti. To je moguće jedino slabljenjem središnje vlasti, a kao recept Rusi daju primjer Bosne i Hercegovine i Daytonskog sporazuma.
Sporazum poput onog iz Daytona omogućio bi Siriji očuvanje vojske i integriranje vladinih i oporbenih snaga u nove oružane snage. Vojne formacije bi se udružile u vojsku koja ne bi prelazile 150 tisuća vojnika. Prvo bi se skupine militanata i oporbe ujedinile u konsolidiralne bataljune, a višak ljudi pod oružjem bi se preraspodijelilo na civilne pozicije vezane uz obnovu ratom uništene infrastrukture. Ostatak bi se potom integrir...
