Sve je više rasprava o mogućem izgledu sirijske države nakon što se postigne konačan mirovni dogovor među zavađenim stranama građanskog rata u Siriji. Svakako je potrebno doći do trajnog sporazuma između Rusije i SAD-a kao dvije vodeće globalne sile uključene u rasprave oko budućnosti Sirije. Ono što je poznato jest da sve strane ostaju složne da Sirija ne može biti unitarna i visoko centralizirana država, već da se mora postići neki oblik devolucije i podjele moći.
U Moskvi se sve više gleda da su zone de-eskalacije sukoba zapravo odličan temelj za stvaranje tzv. meke decentralizacije o kojoj se govorilo na mirovnoj konferenciji u kazahstanskom glavnom gradu Astani. Zone su prvenstveno podijeljene u skladu s vodećim snagama na terenu, a to bi moglo potom biti instrumentalno za stvaranje decentraliziranih jedinica koje bi tvorile sirijsku državu. Poteškoća s tom zamisli jest što de-eskalacijske zone nisu pravo ni nastale, nema mirovnih snaga koje bi jamčile sigurnost, a nisu predviđene ni sankcije protiv onih koji krše pravila primirja. Sam pojam govori da se sprječava eskalacija nasilja, ali ne i vojne operacije. S te strane je razumljivo da Slobodna sirijska vojska i islamistički militanti s puno sumnje gledaju na ruski prijedlog i boje se da će najzad sva pobjeda doći u ruke Damaska i sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. U takvom savezu se zna što će biti sa sirijskom oporbom: ona će morati dokazati svoju lojalnost Siriji borbom protiv radikalnih terorističkih organizacija Daeša i Hajat Tahrir al-Šama.
Koliko god se govorilo drugačije, Rusija je jedina globalna snaga koja može jamčiti skladan sporazum o prestanku vatre. Ne samo da može utjecati na turske i iranske snage, već jedina ima realan politički dogovor u planu, osobito nakon što se istjeraju i posljednji tragovi Daešove bande u istočnoj Siriji. Važno je ipak naglasiti da je primirje samo primirje – nije mir. Kraj građanskog rata zahtijeva daleko više rada i suradnje sa svih strana. Međunarodna zajednica podsjeća na rezoluciju 2254 UN-a koja zahtijeva značajne reforme u sirijskoj vlasti. Pri tome će Rusija morati nagovoriti svoje sirijske i iranske saveznike na pokoravanje rezoluciji bez nužnog odlaska Asada s kormila državne vlasti. To je moguće jedino slabljenjem središnje vlasti, a kao recept Rusi daju primjer Bosne i Hercegovine i Daytonskog sporazuma.
Sporazum poput onog iz Daytona omogućio bi Siriji očuvanje vojske i integriranje vladinih i oporbenih snaga u nove oružane snage. Vojne formacije bi se udružile u vojsku koja ne bi prelazile 150 tisuća vojnika. Prvo bi se skupine militanata i oporbe ujedinile u konsolidiralne bataljune, a višak ljudi pod oružjem bi se preraspodijelilo na civilne pozicije vezane uz obnovu ratom uništene infrastrukture. Ostatak bi se potom integrirao u sirijsku državnu vojsku koja bi bila etnički i vjerski različita, baš kao što je to slučaj u bosanskohercegovačkim oružanim snagama. U prvim danima integriranja, posebno vojno vijeće pod međunarodnim nadzorom služilo bi kao forum za razgovore i pregovore između zapovjednika sirijske regularne vojske i oporbenih časnika. S obzirom da je pozicija vojske u Siriji, kao i u drugim arapskim zemljama, od velike političke važnosti, osobita bi se pozornost davala neutralizaciji vojnog pristupa civilnim političkim funkcijama. Ipak, to ne znači da se unutar zapovjedničke hijerarhije neće stvoriti vidna politička raspodjela pozicija. Primjerice, ministar obrane može biti sklon Asadu, ali načelnik glavnog štaba bi bio oporbenjak. Takva ravnoteža bi se tražila na svim razinama vojske.
Time bi se zaustavio rat, a Sirija bi se podijelila na nekoliko administrativnih jedinica baš kao što je to slučaj s Federacijom Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Premoćne snage u tim jedinicama osigurale bi mir na svom teritoriju i očuvale državne i samoupravne institucije, te ujedno izgnale sve nepoželjne strance iz zemlje. Gledajući Daytonski sporazum 1995. on je svakako bio dobrodošao za završetak krvavog rata. Dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma Bosna i Hercegovina živi paralelnim životom triju etničkih zajednica, u većinom prisilnom zajedničkom održavanju jedinstvenosti države za koju narod nije dao plebiscitarnu dozvolu pukog postojanja. Ne valja se zavaravati integrativnim pričama o nekadašnjoj slozi koja je postojala u vrijeme Titove Jugoslavije u toj, mnogo puta nazvanoj 'najjugoslavenskijoj republici SFRJ'. Ništa nije dalje od istine, jer su tri etničke zajednice, bošnjačkomuslimanska, srpskopravoslavna i hrvatskokatolička, stoljećima živjele na istom ozemlju, ali bez međusobnih poveznica. Takva sloga ne mora nužno postojati ni u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
