Rusija se od početka rata u Jemenu nije pobliže bavila ovim sukobom. Zbog manjka diplomatskog zanimanja, kao i nejasnih odnosa na samom terenu, saudijska agresija na Jemen je ostala izvan moskovskog područja utjecaja. Ipak, uloga Rusije se ne može lako odbaciti u globalnim međunarodnim političkim odnosima. Stoga je jemenski predsjednik Abed Rabo Mansur Hadi, kojega je postavila Rijadu sklona opcija u Jemenu, poslao prvog jemenskog veleposlanika u Rusiju otkako je s vlasti zbačen bivši predsjednik i Hadijev suparnik Ali Abdulah Saleh 2011. Novi veleposlanik je Ahmed Salem al-Vahiši, koji ima zadatak izgraditi bilateralne odnose s Rusijom na nizu različitih područja.
Iznenađujuće, Rusija je prihvatila novog veleposlanika. Štoviše, taj zaokret je još zanimljiviji s obzirom da je Moskva odbijala prijašnje Hadijeve diplomatske odabire još krajem 2016. godine. Istovremeno su Rusi uspostavili odnose i s Hadijevom prosaudijskom vladom i proiranskim političkim frakcijama u Jemenu u posljednjih nekoliko mjeseci. Vahišijevo promaknuće je istančan pokazatelj ruskog interesa da se iz pasivne retoričke kritike puževski slabog kretanja prema miru u Jemenu pokrenuo k aktivnom primirju kroz diplomatske napore. Ova razlika u pristupu je i službeno prihvaćena u izjavi ruskog Ministarstva vanjskih poslova u veljači 2017. koji poziva na ponovno pokretanje dijaloga između zaraćenih strana kako bi se što prije završio dvogodišnji rat u Jemenu.
Jemen je Rusiji potencijalno geostrateški zanimljivo područje. Ako bi se ostvarilo primirje u najsiromašnijoj arapskoj državi, onda bi Rusija mogla razmišljati o strateškom pozicioniranju i širim geopolitičkim manevrima. Prestanak neprijateljstava omogućio bi Rusiji izgradnju pomorske baze na jemenskoj obali, što se može iščitati i iz stalnog ponavljanja ruskih diplomata da ideja o takvoj bazi ne postoji u Rusiji (klasični diplomatski negativni obrat). Ali, ruska vojska je novinskoj agenciji Itar-Tass još 2009. govorila kako postoje planovi za pomorsku prisutnost ruske ratne mornarice u Jemenu, kao srednjoročni strateški cilj Ruske Federacije. Baza u Jemenu bi imala veliku stratešku vrijednost za Moskvu jer bi se ruska mornarica mogla pridružiti nadgledanju sigurnosti kretanja pomorskog prometa kroz Crveno more i tjesnac Bab el-Mandeb, kao i Adenski zaljev. Uz to bi Rusija postigla taktički potrebnu protutežu američkoj i kineskoj pomorskoj bazi u Džibutiju.
Rusko Ministarstvo obrane je takvu srednjoročnu viziju stvorilo u vrijeme kada je Jemenom vladao bivši predsjednik Saleh, koji je javno izrazio spremnost davanja Rusiji prava za izgradnju pomorske baze. U međuvremenu je izbio sukob i Moskvi bi dobro došlo primirje kako bi se nastavilo s planovima izgradnje takvog kompleksa. Pri tome Rusiji nije važno s kime će obnoviti izgradnju baze, pa joj i Hadi odgovara. Takvu bazu bi podržali i Rijad i Ujedinjeni arapski emirati jer ove dvije države smatraju da bi rusko prisustvo odagnalo mogućnost stvaranja iranske pomorske baze u Adenskom zaljevu.
Jedino su Sjedinjene Države nezadovoljne takvim rješenjem. U povijesti su se Moskva i Washington natjecali za pomorsku bazu u Bab el-Mandebu, što je najzad završilo klasičnim blokovskim podjelama na jugu Arabijskog poluotoka. Sjeverni Jemen odnosno Jemenska arapska republika (1962.-1990.), koji je nastao na temelju Mutavakilitskog kraljevstva Jemena (1918.-1962.) bio je područje sjeverozapadnog današnjeg Jemena. Sa sjedištem u Sana'i, kolokvijano zvani Sjeverni Jemen bio je područje protusovjetskog utjecaja spram Južnog Jemena odnosno Narodne demokratske republike Jemen (1970.-1990.) koja je bila blisko vezana uz Sovjetski Savez, Narodnu Republiku Kinu i Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), a Istočna Njemačka (DDR) je dala predložak Adenu za jemenski socijalistički ustav. Odnos dvaju Jemena nije bio naročito neprijateljski, ali su službene veze izostale. Kratkotrajni građanski rat u Južnom Jemenu odvijao se 1986., a nakon reformi krajem osamdesetih došlo je do njihovog približavanja i konačnog ujedinjenja. Ironično, Sovjeti su imali dobre odnose s Adenom, te su razmišljali o stalnom vojnom prisustvu tamo, a danas su im najbliži saveznici na sjeveru zemlje, oko Sana'e, gdje je najveći broj zajdijevskih/šijitskih muslimana i pobornika bivšeg predsjednika Saleha.
Stoga ne čudi ruska pragmatičnost, jer su povijesni odnosi vezani prije svega za jug, gdje su snage vezane uz predsjednika Hadija. Ipak, i hutijevske snage drže dobar dio jemenske crvenomorske obale, što je opet Rusiji dobra opcija za stare geopolitičke ideje izlaska na more. I upravo ta dvostruka mogućnost može voditi dobroj prilici za razvoj primirja u Jemenu. Iz šire geopolitičke perspektive, rusko zanimanje za prestanak napetosti u Jemenu može se vezati uz rastuću želju Moskve da postane vodećom diplomatskom snagom na Bliskom istoku, s osobitom prednošću spram Sjedinjenih Država. Iskustvo građeno u Siriji, Libiji i Afganistanu nadaleko pomažu Moskvi u ostvarenju takvih poteza, jer Rusi imaju dovoljno političkog kapitala da ujedine sve strane u sukobu i dovedu ih za pregovarački stol. To se, naravno, ne odnosi na Al-Kaidu i Daeš, koji u Jemenu traže svoju priliku za širenje terorističkog nasilja.
U svom diplomatskom naporu, Rusija ima nekoliko mjera koje može koristiti za pridobivanje zaraćenih strana. U pristupu Hadiju, ruski diplomati mogu biti čak i prijeteći, s obzirom da Rusija može pružiti vojnu potporu Salehovim snagama, podsjećajući bivšeg predsjednika na njegovo obećanje ruskim dužnosnicima za oživljavanje sovjetskih vremena i vojnih odnosa Rusije i Jemena. Ovakav ishod osobito brine Saudijsku Arabiju koja bi upravo zbog toga mogla pristati na kompromis i prizvati Moskvu na suradnju. Nije isključena ni čista trgovina, pri čemu će se Rijad povući iz Sirije, ako Rusi neće štititi Saleha u Jemenu. No, ako će ruski stav ostati tvrdokoran, Saudijcima neće preostati ništa drugo do uvjeravanja Hadija na pregovore sa Salehom i hutijevskim snagama.
Same hutijevske brigade su ovisne o gospodarskoj pomoći Moskve i Irana, pa su samim time vezane za odluku Rusije. Saleh u tome ne vidi naročit problem, jer priželjkuje u Moskvi kritičnog i dugoročnog gospodarskog partnera koji će biti velik poticaj za obnovu Jemena i donekle diverzifikacija vanjske pomoći koja sada dolazi ponajviše iz Irana. Drugog vida pritiska na dvije strane zapravo i nema, jer se političko rješenje može iznaći samo ako ih neka globalna sila do te mjere pritisne da bi nastavak sukoba bio poguban za nevoljkog sudionika pregovora.
Nakon očitog uspjeha u Siriji, Rusija niže diplomatske uspjehe u ostatku arapskog svijeta i podiže svoj ugled koji je nekoć bio vrlo visok u prijestolnicama islamskog svijeta. Iako je diplomatska intervencija Rusije tek u začetku, dolazi već do pozitivnih odjeka u arapskim državama. Nedavno istraživanje pokazuje da se važnost ruske uloge povećava. Sada čak 21 posto mladih Arapa smatra da bi njihova zemlja morala imati dobre i savezničke odnose s Rusijom, što je velik skok od devet posto prošle godine, a osobito je više od 17 posto istog mišljenja za saveznički odnos sa Sjedinjenim Državama. S obzirom da je Washington podržao saudijsku vojnu agresiju na Jemen, mnogi mladi Arapi su proširili svoje protuameričke stavove. Rusija je održavala donekle neutralan odnos prema sukobu u Jemenu, prevozila je hranu i medicinsku pomoć u Sana'u, te se opirala saudijskim zračnim napadima na luku Hodejda, koja je u rukama hutijevskih snaga. I dok je imenovanje novog jemenskog veleposlanika u Moskvi imalo slabe odjeke u međunarodnim medijima, obnova punih diplomatskih odnosa je vrlo važan korak u sveukupnom rješavanju neprijateljstava u Jemenu. A kada Rusija otvori i svoju pomorsku bazu u tom području, dobit će strateški važnu točku za trajnu prisutnost na Bliskom istoku i Rogu Afrike. S obzirom na posljednja dva desetljeća, učinkovita diplomatska snaga je potrebna kao kiša u pustinji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
