Nemiri u Kazahstanu došli su zaista iznenada, čini se da ni tamošnji stanovnici nisu mogli vjerovati da će situacija do te mjere eskalirati, a kamoli vanjski svijet koji je percipirao cijelu post-sovjetsku centralnu Aziju kao oazu poprilične stabilnosti u režiji autoritarnih vlasti koje su nakon raspada SSSR-a promijenile možda tek ekonomski model, ali ne i stil vladanja. U takvim zemljama obično ne dolazi do ovakvih buktinja ili pak kad dođe onda svjedočimo upravo ovakvoj situaciji, potpunoj eksploziji gnjeva koja je u stanju zaprepastiti svijet.
Iako bi se situaciju u Kazahstanu moglo relativno brzo kategorizirati kao još jedan primjer zemlje gdje je narod odlučio pobuniti se nakon što su desetljećima trpjeli autoritarnu vlast, neke stvari se ipak ne poklapaju. Možda bismo trebali ovdje diferencirati gnjev i pobunu, nemir i revoluciju? Jer činjenica jest da zadnjih 48 sati na prostoru Kazahstana vlada tišina, napeta tišina, ali svejedno tišina. Ovo nije repriza ustanka protiv autoritarnih vlasti u Egiptu 2011. gdje nikakva razina represije nije više bila u stanju zaustaviti anti-vladine prosvjednike.
Da se u Kazahstanu ponovi takav scenarij ne bi čudilo. Većina stanovništva Kazahstana zna da su desetljećima žrtve korupcije i nepotizma vladajuće elite. Iz te perspektive ne može se reći da se prošlotjedna eskalacija dogodila "iz vedra neba" - takvu predodžbu možemo imati samo ako smo privremeno premjestili pogled s centralne Azije i Kazahstana na neki drugi dio svijeta. Lonac ove geostrateški iznimno važne zemlje smještene između Rusije i Kine očito je kipio već neko vrijeme.
Ali ono što se prošlog tjedna dogodilo sada će se morati staviti u jedan specifičan kontekst i sukladno tim stavljanjima - odnosno ovisno o tome kako će taj kontekst definirati najveće sile - imati ćemo nešto bolju predodžbu glede toga što se zaista dogodilo u Kazahstanu.
Počnimo redom, američka reakcija. Iz SAD-a su se odmah ogradili tvrdeći kako oni nemaju nikakve veze s tamošnjim događanjima. Možda i nemaju iako je u to teško povjerovati. Naime, teško je pronaći bar jednu noviju pobunu, nemir, eskalaciju bilo gdje na svijetu gdje SAD "barem malo" nije bio upleten. Znamo razgranatost američke vanjske politike i bilo bi čudno da je njihov odjel za Kazahstan i centralnu Aziju "uhvaćen na spavanju". Ali dobro, bez obzira na neke insinuacije, činjenica jest da do sad nitko nije ponudio neke konkretnije dokaze koji bi upućivali na američku upletenost u ove nemire pa možemo za sad reći da njihova uloga tu nije bila aktivna. No, zanimljivo je kako je Washington reagirao na samu situaciju - s jedne strane odmah su stali na stranu prosvjednika ističući kako vlasti moraju dati da se "čuju oni koji imaju nešto za reći".
Jasno, SAD nije više baš u poziciji davati neke visoko moralne lekcije svijetu jer u samom SAD-u se dosta pazi na to da se nipošto ne čuju baš svi koji "imaju nešto za reći", no svejedno, njihovo stavljanje na stranu prosvjednika tako brzo svakako je indikativno. Jesu li na ulicama uopće bili prosvjednici? Svakako da jesu, vidjeli smo scene vlastitim očima, ali u isto vrijeme teško je reći u kojem trenutku je gnjev zbog povećanja cijene goriva prerastao u "oružane sukobe sa snagama sigurnosti".
Informacija još uvijek definitivno nemamo dovoljno, ali ako ima barem nešto istine u onome što vlast tvrdi (odnosno predsjednik Tokajev, jer Vlada je raspuštena), onda ovo više podsjeća na libijski i sirijski scenarij gdje su buknuli pravi, "organski" anti-vladini prosvjedi da bi vrlo brzo bili transformirani u oružanu pobunu. Takvi scenariji se pak nikad ne događaju bez određene vanjske intervencije jer bi se u protivnom bili dogodili i u Egiptu, Tunisu, Turskoj, Francuskoj, SAD-u...
Pogledajmo što o svemu kaže ruski predsjednik Vladimir Putin čija je zemlja odmah, po pozivu predsjednika Tokajeva, u Kazahstan poslala svoju vojsku u sklopu CSTO misije. On pak smatra kako su ovdje na snazi bile "iste taktike kakve su korištene u Ukrajini 2014. godine". Dakako, pritom se referirao na Majdan. "Dobro organizirane i dobro kontrolirane skupine militanata bile su upotrebljene uključujući i one koji su navodno bili trenirani u stranim terorističkim kampovima za obuku. U isto vrijeme 'majdanske tehnologije' upotrebljene su kako bi se podržalo izgrednike i razmjenjivalo informacije, slično kao i za vrijeme situacije koja je dovela do pada ukrajinskih vlasti", poručio je Putin za vrijeme današnjeg obraćanja CSTO-u.
Time se Putin potpuno stavlja na stranu narativa koji je iznio već prvog dana kazahstanski predsjednik Tokajev, s time da Putin ovdje još dodatno ubacuje i "ukrajinski element". No, možda ovdje Putin ipak više puše na hladno, a neki bi mogli reći da "vidi Majdan po svuda" jer taj događaj iz 2014. pokazat će se kao iznimno traumatičan za Rusiju, Ukrajinu i cijelu regiju (a eskalacija još uvijek traje, ovih dana naročito!). Ipak, ono što smo mogli vidjeti kroz nekoliko dana nasilja u Kazahstanu, prije svega u najvećem gradu Almati, nije baš podsjećalo jako na Kijev. Eskaliralo je puno brže, imena opozicije gotovo da su nepoznata... Naravno, Tokajev je reagirao daleko strože od Viktora Janukoviča 2014. te je odmah krenuo silom što je možda, reći će neki, spriječilo stvaranje novog Majdana.
No, puno toga ukazuje da je ova eskalacija u Kazahstanu zapravo nekakav toksični nusproizvod velikih internih napetosti i borbi za prevlast između utjecajnog bivšeg režima Nazerbajeva i novog predsjednika Tokajeva. Dakako, činjenica da je upravo dugogodišnji predsjednik Nazerbajev postavio 2019. Tokajeva kao svog nasljednika ne mora puno značiti u kontekstu cijele povijesti "dvorskih intriga".
U svom današnjem govoru Putin je također poručio kako "prijetnja po stabilnost Kazahstana ne dolazi od strane spontanih prosvjeda koji su izbili zbog porasta cijene goriva već od onih koji te prosvjede eskaliraju na razinu oružanih sukoba". Dobro, to je jasno, ali tko bi trebao povlačiti tu liniju između legitimnih prosvjednika i militanata? Tokajev je od toga promptno odustao te naredio snagama sigurnosti da otvaraju vatru bez upozorenja. Nema sumnje kako je prošlog tjedna smrtno stradalo i puno ljudi koji su zaista došli samo izraziti svoje duboko neslaganje s porastom cijene goriva, odnosno ukidanjem dosadašnjih državnih subvencija na kupnju istog.
U sklopu virtualnog sastanka lidera CSTO bloka, jutros je sudjelovao i kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev. Evo što je on imao za reći o svemu: "Kazahstan je proživio najveću krizu u 30 godina svoje neovisnosti.Teroristi, uključujući i strane militante, ušli su u našu zemlju kako bi stvorili kaos. Ti militanti su čekali na svoju priliku, da na njih dođe red, da mogu krenuti u akciju. Njihov glavni cilj je jasan: potkopati ustavni poredak, uništiti institucije i zauzeti vlast. Govorimo o pokušaju državnog udara".
Ali ako ovo jest pokušaj državnog udara, tko ga je pokušao izvesti? Tko je želio preuzeti vlast? Iz kojih su to "stranih zemalja" stigli navodni teroristi i militanti? Zašto se, ako je tako, hapse visokopozicionirani dužnosnici sigurnosnog aparata te ih se optužuje za veleizdaju?
Malo nam toga govori Tokajev osim ono što smatra da je u ovom trenutku prigodno. Još puno toga se mora rasvijetliti u ovoj misterioznoj eskalaciji u Kazahstanu.
No, situacija je trenutačno takva da se na terenu nalaze ruske trupe, a to je, čini se, scenarij koji se nikako ne sviđa SAD-u. Američki državni tajnik Antony Blinken poručio je: "Jedna lekcija koju nas uči novija povijest je ta da ako vam Rusi uđu u kuću ponekad ih je jako teško natjerati da odu". Od svih analogija Blinken je baš odabrao onu koja SAD-u nimalo ne laska jer američka vojska je ta koja se jako teško povlači kad jednom stigne... dovoljno je pogledati Japan, Južnu Koreju, Njemačku, da ni ne spominjemo Siriju, Irak...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
