Svjetska javnost iliti preciznije kazano, većina običnog stanovništva na planetu Zemlji želi dosta toga. Želi siguran krov nad glavom, hranu, piće, radna mjesta, a sve je to provedivo u uvjetima mira, stabilnosti i prosperiteta. Skraćeno, većina ljudi želi mir u svijetu. To je ideal koji je star stoljećima, ali je posebno izražen u 20. stoljeću koje je bilo najratobornije i najkrvavije. Stoga je sasvim normalno da natjecateljice prilikom raznih izbora za Miss upravo to naglašavaju kao svoj ideal.
Šalu na stranu, danas 2018. svjetski mir se po svemu sudeći čini apsolutnom utopijom koja je neostvariva i nedostižna. Većina ljudi će reći da je neuhvatljiva za sva vremena. To nije čudno s obzirom da se zadnjih nekoliko godina od izbijanja Arapskog proljeća vode nesmiljeni ratovi na Bliskom istoku, a tu je i rat u Donbasu, a NATO savez i Ruska Federacija su u katastrofalnim hladnoratovskim odnosima. Prema se možda prije dvadesetak godina svjetski mir činio realnijim, u sadašnjosti mnogi smatraju da je nikad dalji. I tako doista izgleda ako se gleda uska dnevno politička slika.
Međutim, ako se detaljnije promotre aktualni konflikti i krizna žarišta tada je vidljivo kako je mir na planetu, odnosno prekidanje svih oružanih sukoba, sasvim provedivo samo ako bi na takvu soluciju pristali određeni centri političke moći. Uz dužno poštovanje svim ostalim državama i nedržavnim organizacijama, najveći centar moći su dakako Sjedinjene Američke Države. SAD je i dalje najmoćnija svjetska država u međunarodnoj zajednici i pojedinačno je na izravan ili neizravan način upleten u sve sukobe. Ako bi SAD odlučio napraviti zaokret od 180 stupnjeva i promijeniti svoju vanjsku politiku vrlo brzo bi išli prema putevima mira. Ključni kreatori američke vanjske politike su Predsjednik, Kongres i CIA što znači da o tim institucijama američke države ovise globalni trendovi rata i mira.
Definitivno najveću prijetnju svjetskom miru i sigurnosti predstavlja nemirni i užareni Bliski istok. Rat u Siriji, Iraku, Libiji, Jemenu postali su ratovi koji ne staju i očito na dugi rok za te sukobe nema rješenja na vidiku. Ovdje se neće ulaziti u razmatranje američkog doprinosa u izbijanju tih sukoba, ali odgovarajući potezi s druge strane Atlantika brzo bi okončali ove priče. Libijski građanski rat nakon svrgavanja Gaddafija godinama već uništava Libiju, a različite sukobljene skupine ne nailaze ne održiva rješenja. Jedini ispravni put bi bila međunarodna intervencija i uvođenje privremene uprave Ujedinjenih naroda dok se ne stvore uvjeti za slobodne izbore i uvođenje demokratskog sustava. Koliko god zvučalo izlizano, slobodni izbori i ravnopravno natjecanje svih zainteresiranih strana na fer način je pravo rješenje. Tu bi SAD trebao napraviti najveći pritisak na obje strane i poslati najviše mirovnjaka u mirovnu misiju koja bi trebala osigurati stabilnost dok se ne stvore uvjeti za uskrsnuće nove libijske države. Slično vrijedi i za ostale države Bliskog istoka. S tim da bi Amerikanci najviše napravili kada bi se potpuno povukli iz Sirije jer bi tako mir bio najbrže ostvariv pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana. A barem djelomično povlačenje iz Iraka i Afganistana bilo bi najveća moralna gesta miru.
Policymakeri u Washingtonu bi na regiju trebali manje gledati kao bazen nepresušnih naftnih polja, a više kao regiju o kojoj najviše ovisi svjetski mir i sigurnost. Svakako najveća američka greška i najveći propust na Bliskom istoku je višedesetljetna potpora saudijskom režimu. Zauzvrat za sudjelovanje u eksploataciji i opskrbi saudijske nafte, SAD je monarhiji dao vojnu i političku zaštitu koju je Saudijska Arabija iskoristila da širi svoj utjecaj u regiji tako što pomaže radikalne sunitske skupine koje žele uspostaviti šerijatski sustav države nalik saudijskoj. Takva politika je dovela do pojave radikalnih skupina kao što su mudžahedini, Al-Kaida, ISIS i ostali kojima se samo mijenja ime, ali svima je zajednički terorizam.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
