Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko svakako je politička ličnost koja se u kontekstu ove velike krize našla u naročito teškoj situaciji. Još od raspada SSSR-a Bjelorusija je slovila za zemlju koja je ostala lojalna Moskvi, dok su neke druge bivše sovjetske republike krenule putem partnerstva sa Zapadom (Litva, Latvija, Estonija, Ukrajina, Moldavija... ali i niz zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta kao što su Poljska, Slovačka, Češka). Ali gotovo sve to vrijeme, od raspada SSSR-a do danas, zapravo je Lukašenko na vlasti u Minsku.
Jedini izazov njegovoj vladavini bile su velike demonstracije u Minsku i diljem zemlje tijekom 2020. i početkom 2021. godine. Te demonstracije itekako će se pokazati bitnima u širem kontekstu aktualne situacije. Naime, iste su izbile baš u trenutku dok je Lukašenko bio voljan ojačati odnose sa Zapadom. Minsk je posjetio tadašnji američki državni tajnik Mike Pompeo te su krenuli neki konkretni dogovori.
Taktički gledano izbijanje anti-vladinih demonstracija u to vrijeme zapravo nije išlo na ruku američkoj agendi da Lukašenka "odvuče" što dalje od Moskve jer efekt je bio posve suprotan - Lukašenko, uplašen za vlastitu sudbinu, zatražio je uskoro rusku pomoć, koju je i dobio. Prosvjedi su ugušeni, lideri opozicije su morali pobjeći u egzil (oni koji nisu su uhićeni), a veza između Minska i Moskve je čvršća no ikad.
Demonstracije su izbile zbog tvrdnji da su predsjednički izbori namješteni. Službeni rezultati govore kako je Lukašenko osvojio 81.04% glasova dok je njegova rivalka, Svetlana Tihanovskaja, dobila 10.23%. Pristaše opozicije tvrde da su ovo fiktivni rezultati te da je Lukašenko zapravo izgubio izbore. Naravno, teško je provjeriti gdje je točno istina, ali predsjednički izbori definitivno su probudili duh nemira diljem zemlje.
Na Zapadu je bilo onih, očekivano, koji su u anti-vladinoj pobuni vidjeli priliku za provedbu još jedne tzv. "narančaste revolucije", ali na vlasti je bio Donald Trump, a njemu takva vanjska politika nije bila baš po volji, pogotovo zbog činjenice da je preferirao eventualno jačanje odnosa s Moskvom protiv Kine. I tako je pokušaj rušenja Lukašenka propao što zapravo potvrđuje ključnu manjkavost narančaste revolucije kao metode - ako nema vrlo aktivnu i direktnu potporu Zapada, eskalirat će i proći bez željenog ishoda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
