Prije godinu dana, 30. rujna 2015., započela je ruska vojna intervencija u Siriji, na direktan zahtjev sirijskih - kako god na njih pojedine zemlje gledale - još uvijek jedinih legitimnih vlasti i međunarodno priznatih predstavnika Sirijske Arapske Republike pred Ujedinjenim narodima.
Samim time Rusija je, po međunarodnoj pravnoj osnovi, jedini legitimni vanjski vojni predstavnik u Siriji. No, u zadnjih godinu dana dogodilo se puno toga što će promijeniti ruske inicijalne planove. Naime, intervenciju su započeli kako bi spasili sirijsku vojsku koja se u tom trenutku nalazila u vrlo teškoj situaciji. Može se reći da je ruska intervencija zapravo spasila Damask od gubitka rata jer bez ruskih zračnih snaga vjerojatno bi izgubili i Aleppo, a samim time i rat.
Osim borbe protiv ISIL-a - što je postala, mada bez pravne osnove, neka vrsta slobodne ulaznice u sirijski zračni prostor za sve voljne vojne aktere - Rusija je uskoro krenula u napade i na skupine koje SAD naziva "umjerena opozicija" na onim prostorima gdje ih sirijska vojska nije bila u stanju poraziti sama.
Prije točno godinu dana, 11. listopada 2015., ruski predsjednik Vladimir Putin dao je intervju u kojem je rekao kako je ruska vojna operacija temeljito pripremljena unaprijed te kako je cilj Rusije u Siriji "stabilizirati legitimnu sirijsku vlast i stvoriti uvjete za politički kompromis". Drugim riječima, to bi značilo nanošenje dovoljno snažnog udarca opoziciji tako da ona pristane na taj "politički kompromis" koji bi, dakako, išao na ruku vlasti u Damasku.
Ruski S-300 sustav u Siriji Je li se Rusija ipak preračunala u tom planu? Ovisi - ako im je plan bio ostati u Siriji što duže, onda im ide dobro, no, ako su zaista vjerovali u vlastite izjave koje su davali pri početku intervencije (da će ona potrajati svega "nekoliko tjedana"), onda ih je situacija svakako iznenadila.
Naravno, treba imati na umu da unutar Rusije imamo razne aktere i struje koje žele poprilično drugačija rješenja za Siriju. Jedni žele što brži kraj ove situacije, odnosno političko rješenje koje bi završilo sukobe. Drugi se pak sirijskog rata poprilično pribojavaju jer u njemu vide potencijalno novi Afganistan iz kojeg je sovjetska vojska 80-ih, unatoč svim naporima, izašla poražena. Nadalje, imamo i onu stranu - pojedine ruske generale - koji zapravo priželjkuju i direktan sukob s američkim snagama kako bi iz prve ruke testirali rusku vojnu spremu.
Kojoj skupini pripada ruski predsjednik Putin? Vjerojatno onoj koja se ipak nada relativno brzom rješenju. Podsjetimo, kada je izgledalo da bi se političko rješenje možda ipak moglo postići on je naredio povlačenje određenog broja vojnih zrakoplova. No, uskoro je postalo jasno da od političkog rješenja neće biti ništa, a to znači da daljnje povlačenje ruskih snaga nije opcija.
Postavljanje navodećih bombi na ruski vojni zrakoplov Su-34 u bazi pokraj Latakije Kakva je situacija sada? Nažalost možda i najteža od početka rata - Bitka za Aleppo je biti ili ne biti, a svaki metar napretka sirijske vojske povećava nervozu u Washingtonu koji je danas bliže no ikad pokretanju direktne vojne kampanje protiv sirijske vojske i sirijskih vlasti. To je ujedno i poruka ruskom vodstvu da neće moći ni razmišljati o skorašnjem povlačenju iz Sirije jer bi tada sav dosadašnji napor zapravo bio uzaludan.
Svaki dodatni pritisak SAD-a, svako šuškanje imenovanih i neimenovanih američkih dužnosnika o tome kako bi trebalo uvesti zonu zabrane leta, udariti na položaje sirijske vojske ili pak raketirati predsjedničku palaču u Damasku, dodatni je poticaj za Rusiju da ojača svoje pozicije u Siriji.
U trenutku aktualne eskalacije dopremili su iz Rusije dodatne protuzračne sustave S-300 tako da se danas na prostoru Sirije nalaze i S-400 i S-300 sustavi. Formalno navode kako su ih postavili kod Tartusa i kod Latakije, no tko zna, možda se nalaze i na još nekim lokacijama. Drugim riječima, Rusi su uvjereni da sve što se kreće nebom iznad Sirije može biti i oboreno ukoliko oni tako odluče.
Dolazak ruskih S-400 sustava u bazu Hmeymim kod Latakije Nadalje, ruski vojni dužnosnici poručili su kako bi u principu svaki napad američkih snaga na položaje sirijske vojske ujedno bio i napad na Rusiju jer su ruski "vojni stručnjaci" prisutni na gotovo svim lokacijama gdje je prisutna sirijska vojska.
To znači da se iz ove situacije mogu zapravo dogoditi samo 4 moguća scenarija:
1) Nitko neće napasti nikoga i stanje će ostati kao danas
2) Američke snage napadaju sirijsku vojsku i ruska vojska na to odgovara napadom na američke
3) Američke snage napadaju sirijsku vojsku, ali ruska vojska ne poduzima ništa - odnosno prijetnje protuzračnim sustavima su ipak bile blef
4) Američke snage prvo kreću u eliminaciju ruskih protuzračnih sustava - najmanje izvjestan scenarij, no kada već popisujemo i sve teoretske scenarije, ovo je također jedan od njih
No, situacija se sada dodatno razvija. Zadnje vijesti nam govore kako bi Sirija mogla uskoro postati trajna ruska vojna baza, a to bi značilo (osim ako svijet nije došao do stanja scenarija pod rednim brojem 4) da su američke šanse za nasilno rušenje režima još i manje.
Naime, kako su jutros objavili ruski mediji, ruski senatori su danas ratificirali sporazum koji omogućava "trajnu prisutnost ruskih zračnih snaga u Siriji". Drugim riječima - to je ruska vojna prisutnost bez ograničenja trajanja mandata, odnosno još znatno dublji prodor Rusije na Bliski istok.
Jedna je stvar bila doći u kratku pomoć iscrpljenoj sirijskoj vojsci, a druga stvar je uglaviti se trajno u Siriji. Nakon takve odluke Sirija je za Rusiju strateški postala važna gotovo podjednako koliko i Krim, što znači da neće pustiti da padne jer bi time pao i ruski prodor na Bliski istok.
Ruska priprema za dostavu pomoći iz zraka za opkoljeni Deir ez-Zor na istoku Sirije Ovo je najveća ruska vojna i logistička operacija još od raspada SSSR-a. Ulaskom u Siriju - a naročito ako uspiju stabilizirati Siriju - izbijaju na Mediteran i drže utvrdu na Levantu. Dugoročno gledano, ako pritom uzmemo u obzir i činjenicu da je unatoč ozbiljnim incidentima rusko vodstvo danas bliže Ankari nego američko, Rusiji se otvara povijesna prilika da možda čak i izbaci SAD s prostora Bliskog istoka i preuzme njihovu ulogu, a svijet se tada može samo nadati da će je voditi drugačije.
Činjenica jest da se SAD, odnosno neki autori dugoročnih američkih strategija, želi povući s Bliskog istoka, do neke mjere, te fokusirati na regiju Aziju-Pacifik. No, to su planovi koji su rađeni prije više godina i to uz pretpostavku da će SAD ipak zadržati dominaciju na Bliskom istoku, samo bez potrebe tolike vojne prisutnosti. Nadalje, što se tiče njihove dominacije nad regijom Azija-Pacifik, izgleda da su malo zakasnili jer Kina tamo nastupa krajnje dominantno, a trenutačno i preotima neke američke ključne saveznike (s velikim nestrpljenjem se očekuje skorašnji posjet filipinskog predsjednika Dutertea Kini).
Ruski S-24 u bazi pokraj Latakije Je li SAD i dalje dovoljno snažan da drži konce cijelog svijeta u svojim rukama? Ovo zapravo i nije samo vojno i logističko pitanje, ovo je ujedno i psihološko pitanje. Dovoljno je da SAD izgubi jedan veliki sraz pa da se pred ostatkom svijeta pokaže kao sila koja više nije nepobjediva. Tek tada će morati "zapeti" kako bi spriječili domino-efekt.
Sve to jako dobro znaju američki stratezi i zato je jasno da ne mogu i neće pustiti Siriju tek tako, ako i ikada. Rusija podiže uloge svojom potvrdom permanentne prisutnosti, ali to neće izbaciti SAD iz igre, samo će dovesti dodatne opasne opcije na stol.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
