Metak koji probija i vrat i lonac koji vrije: Atentat na Charlieja Kirka je katalizator kaosa kojeg više ni njegov stvoritelj, američka super struktura, ne može zaustaviti

Kada govorimo o Americi zapravo joj uvijek prilazimo iz dvije perspektive i po tome je vjerojatno jedinstvena na svijetu - to su, dakako, njena vanjska i unutarnja strana. Isto tako postoje i dva svijeta u ovom svijetu, onaj američki i onaj izvan Amerike. Većina nas koji živimo u ovom vanjskom svijetu smo najčešće zainteresirani za njene vanjske "angažmane". Svijet, Europa naročito, toliko je prožeta američkim utjecajem da je gotovo nemarno ne biti u toku s njenim ambicijama i planovima. To je naročito izraženo danas u kontekstu rata u Ukrajini jer, uz sve što se događa u Europi, Amerika je i dalje ta koja možda i najviše upravlja tijekom tog rata, u nekim aspektima čak i više od Kijeva i Moskve. U slučaju Donalda Trumpa naučili smo, nažalost, da njegov stav i nije stav već samo izvijanje i re-kalkulacija interesa, pa tako i potencijalni ishodi ovog rata (koji se ne naziru) i izgledaju.

Unutarnju Ameriku pak pratimo od eskalacije do eskalacije, a one dolaze u sve manjim razmacima. Aktualni atentat na Charlieja Kirka dolazi kao vrh vala te jedne duže eskalacije koja sad već traje, možemo komotno reći, godinama. Kudikamo dramatičniji vrh vala bio bi u slučaju da je u atentatu prošle godine stradao sada aktualni predsjednik Donald Trump, no neko šesto čulo ("Božja volja", reći će on) ga je spasilo pa je pomaknuo glavu dok je metak već zujao prema njemu. Mladi Kirk (31) nije bio te sreće ili nadnaravne providnosti pa je metak završio u njegovom vratu na opći šok nekoliko tisuća okupljenih na Sveučilištu Utah Valley. Šok se uskoro prenio poput potresa i diljem svijeta.

Nešto je zaista zlokobno, ne samo vizualno uznemirujuće, u tom smrtnom činu - za koji je ipak dobro savjetovati susprezanje znatiželje jer scena ima tendenciju dugo ostati pred očima. Ubacivanje same snimke u brojne novinske članke, gdje krv puno stvarnija od one televizijske šiklja svojom stvarnom bojom, poprilično je nepotreban i morbidan čin. U isto vrijeme i toliko povezan s ovom pričom. Nasilje je intenzivno normalizirano i konzumirano, skoro da nema "dobro ocijenjenog" televizijskog sadržaja bez sulude količine nasilja - kao da se radi o nekakvoj ljudskoj tendenciji koju smo, eto, nepotrebno godinama držali podalje svakodnevnog svjedočenja. Nasilje se sad tretira kao sirova stimulacija onog preostalog animalnog u homo sapiensu, za kvantitetu konzumacije, naravno, a prepreka evoluciji dolazi kao nuspojava.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.