Njemačka, a i Europa, uskoro će dobiti novu njemačku vladajuću koaliciju, a imajuću u vidu kako je riječ o najvećoj ekonomiji Europe ovo je prigodan trenutak da se osvrnemo na "Novu Njemačku" koju najavljuje nasljednik Angele Merkel, Olaf Scholz.
Očekuje se da će nova koalicija preuzeti vlast u srijedu te se time i službeno završava 16 godina ere Angele Merkel. O tome kakvo mišljenje će o njoj imati Nijemci uvelike će ovisiti i to kako će se na njezinoj poziciji snaći lider socijal-demokrata, no nema sumnje da je Merkel imala 10 godina iznimne domaće i strane popularnosti, ali imidž joj je trajno poljuljan zbog tzv. "politike otvorenih vrata" kada je 2015. u Njemačku ušlo preko milijun migranata i izbjeglica.
Mnogi se slažu kako je upravo ovaj pad popularnosti Merkel u njenim zadnjim godinama na vlasti rezultirao time da je njen kandidat, CDU-ovac Armin Laschet, izgubio izbore. Bilo je to zapravo i kažnjavanje Merkel od strane njenog biračkog tijela koje se dosta protivilo masovnoj imigraciji. Nadalje, "politika otvorenih vrata" dovela je do uzleta krajnje desnice u Njemačkoj - stranka AfD je na zadnjim izborima dobila oko 10% glasova što je ili malo ili puno, ovisi kako se gleda.
Pitanje migranata je također jedno od onih koje će se morati promatrati iz određene vremenske distance da bi se vidjelo kakav će biti sud njemačke javnosti. Dakako, sve će ovisiti o procesu integracije. Ako Njemačka u tome uspije jednog dana će se pričati hvalospjevi o kancelarki Merkel i tome kako je ona dobro prognozirala budućnost te osigurala Njemačkoj konkurentnost kroz "pojačavanje" domaćeg tržišta rada. Možda u toj budućnosti zemlje koje su vodile anti-imigrantsku politiku budu zavidno gledale prema Njemačkoj dok se guše u vlastitim velikim demografskim problemima.
No, uvijek je moguć i drugačiji scenarij, scenarij u kojem njemačka integracije ne uspije odraditi pa dođe do pojave opasne getoizacije u migrantskim četvrtima što će pak poslužiti kao pogonsko gorivo za desničarske političke opcije. AfD je možda tek početak tog trenda koji može dovesti do nečeg još radikalnijeg, slično kao što je u Francuskoj bila (i jest) Marine le Pen, a kao još radikalniji akter sad se nameće Eric Zemmour. Jasno, jačanje krajnje desnice u Njemačkoj je nešto na što se gleda s posebnom pažnjom imajući povijesne okolnosti u vidu...
Dakle, ostavština dugogodišnje kancelarke Angele Merkel tek se treba definirati, no već sada može se reći da će u određenim područjima uskoro nedostajati kao faktor stabilnost, naročito ako govorimo o odnosima između Rusije i Zapada. U tom kontekstu Merkel, iako nikad nije propuštala naglasiti njemačku lojalnost savezništvu sa SAD-om, bila je osoba od realpolitika, a takvih na europskoj sceni počinje nedostajati.
Činjenica je da je ona dala svoj značajan doprinos u stabilizaciji sukoba na istoku Ukrajine kada je trebalo pokrenuti direktne pregovore. Dogodio se sastanak u Normandiji, kasnije se dogodio sporazum u Minsku. U tom procesu Europa je odigrala ulogu, bez prisustva (a vjerojatno i bez odobrenja) SAD-a. Nažalost taj zamrznuti sukob na istoku Ukrajine sad se naglo odmrzava i postoji opasnost da, ako uskoro bukne, više neće biti nikoga tko će ga moći smirivati (čak je i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko tada bio uvelike nesvrstani domaćin pregovaračima što danas više definitivno nije slučaj!).
Odnos između Merkel i Putina bio je pragmatičan, oboje su ga tako doživljavali i taj odnos bio je produktivan, koliko je mogao biti. Činjenica da je plinovod Sjeverni tok 2 ipak izgrađen ostati će kao podsjetnik potvrde tom odnosu - jedino je sad pitanje hoće li ostati kao spomenik koji trune ili će ipak profunkcionirati. Ako bude potrebe plin će vjerojatno poteći jer ni nova njemačka vlast, iako će biti znatno snažnije pro-američki orijentirana, nije suicidalno nastrojena.
Nova koalicija često se naziva i "semafor koalicija" zbog boja koalicijskih stranaka - imamo SPD (socijal-demokrati - crvena boja), FDP (Slobodni demokrati - žuta boja) te Zelene (jasno, zelena boja).
Unutar ove koalicije je i dosta kontradikcija, ali čini se da će se po pitanju vanjske politike svi slagati i više nego dobro. Biračko tijelo svakako je već ostalo razočarano jer su preferirali da u koaliciju uđe ljevičarska stranke Die Linke, a ne "pro-biznis" liberalni FDP. No, Scholz o tome vjerojatno nije ni razmišljao jer koalicija s "ljevijima od sebe" nije dio ni njegove osobne politike, a zaključio je da takva mogućnost ne bi bila dobra ni za osvajanje izbora (pošto je imao namjeru, a čini se i uspio, preuzeti dio glasača konzervativnog saveza CDU/CSU).
Socijal-demokrati mogu dati točno onoliko koliko socijal-demokrati mogu dati, a to nije puno. SPD voli isticati kako će graditi "pravedniju" Njemačku, no za njemačke radnike to je zapravo prazna retorika. Nadalje, FDP je tu ugraviran u koaliciju da trajno Njemačku vode u smjeru koji će primarno odgovarati interesima krupnog kapitala, a ne radništva - bilo da je riječ o "starim" ili "novim" Nijemcima.
Zeleni su pak ideološki najviše izbrušeni. S jedne strane će naglasak staviti na borbu protiv klimatskih promjena, što se od njih i očekuje - zato su i dobili toliko glasova. S druge strane Zeleni se u zadnje vrijeme jako zanimaju za vanjsku politiku i njihovo aktualno vodstvo, na čelu s Annalenom Baerbock i Robertom Habeckom, izlazi u javnost s izjavama koje ne bi trebale biti u okviru, a ni u osnovi njihove stranke (vidi: Nakon odlaska Merkel neodgovorna Njemačka može narušiti mir u Europi: Što jedan od dvoje lidera perspektivne stranke Zelenih radi sa šljemom na glavi u rovovima u blizini ruske granice?).
Zapravo u ovoj koaliciji, čini se, možda i najslabija karika će biti novi kancelar Scholz čija će uloga primarno biti stavljanje pečata na odluke koje će donositi dvije znatno manje, ali vrlo utjecajne koalicijske stranke.
Sama činjenica da je borba protiv klimatskih promjena na vrhu prioriteta nove vladajuće koalicije potvrda je snage Zelenih. Kao 3 ključna cilja tako se ističu:
1) Ubrzavanje eliminacije korištenja ugljena tako da proces bude proveden do 2030., a ne do 2038. kao što je bio stari plan.
2) Do 2030. obnovljivi izvori energije moraju davati 80% njemačke struje.
3) Do te iste godine na njemačkim cestama treba biti oko 15 milijuna električnih vozila.
Oko tih odluka ne bi trebalo biti previše otpora kod njemačke javnosti. Problematični će se pak pokazati neki drugi planovi. Primjerice, ova koalicija planira granicu za glasanje spustiti s 18 na 16 godina - tu ideju, prema anketama, podržava svega 30% ispitanika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
