Mekana bijela potrbušina - oči u oči sa skrivenim licem svijeta
Što zapravo znamo o svijetu oko nas? O gradu oko nas? O drugim zemljama i ljudima? Naša percepcija je mahom subjektivna i poprilično oblikovana medijskom kulturom koju konzumiramo. To se može odnositi na bilo koju zemlju svijeta, ali kad govorimo o medijskoj kulturi nemoguće je prvo ne pomisliti na Ameriku. Svi smo odrasli uz američki film, televiziju, glazbu... jedino možda tipično američki sportovi nisu uspjeli napraviti preveliki prodor na Starom kontinentu.
Slika koju pritom formiramo najčešće je proizvod vremena, medijskog vremena, ne stvarnosti. Tako smo 80-ih i 90-ih imali poplavu tzv. "sitcom" serija koje su najčešće glorificirale američki život u suburbiji - kuća do kuće, garaža, skladna obitelj, nekoliko djece, pas, travnjak... Priča se ponavljala u nedogled i poprilično je zarazila znatan dio svijeta stvarajući jednu noviju verziju "američkog sna", udobnog života u gabaritima srednje klase.
Tek ponekad, naročito ranih 90-ih, isplivalo bi nešto što odudara od idilične slike, recimo pojava grunge glazbe koja je u sebi nosila koncentraciju gnjeva, anksioznosti, revolta i općeg nezadovoljstva postojećim stanjem. Dakako, kako i znamo, sve što nekim slučajem postane popularno uskoro podliježe komercijalizaciji koja je već do početka novog stoljeća uvelika "obuzdala" glazbu kao izričaj i ponovno je vratila na status proizvoda.
Ali to ne znači da su iskreni vapaji tek tako eliminirani već su gurnuti ispod površine i upravo taj veliki prostor koji se nalazi "ispod površine" ima nam što za reći o onoj drugoj slici koja je stvarnija, neugodnija, a često i teža za gledanje. Zašto joj onda uopće davati pažnju? Tko zna, možda zato što u jednom trenutku shvatimo da beskonačna konzumacija iluzije nema smisla.
Tu stvarnost ispod površine, na svoj svojstven način, odlično je prikazao David Lynch u filmu "Blue Velvet" iz 1986. Idlična slika suburbije skriva nešto u pozadini, nekakvi problemi gomilaju se iza skoro svaka 4 zida svih tih kuća u nizu.
Takav materijal može biti šokantan, ako dolazi kao čin razbijanja iluzije, ili sugestija da je stvarnost obavijena iluzijom, ili pak može biti svojevrsna potvrda vlastitih sumnji.
Uspoređujući pak informacijsku dostupnost danas ili krajem 80-ih očito je da je iluzija postala neodrživa, barem u onoj potpunosti kad je mogla postojati samo sumnja, nešto nalik Lynchevom nadrealnom filmu. Danas su društveni problemi puno vidljiviji zahvaljujući internetu, ali površinski slojevi jučerašnjeg svijeta još su uvijek prisutni i nastoje održati stvarnosti u ljepšim bojama.
Dobro, možda je to donekle i nužno, možda stvarnost mora biti s vremena na vrijeme "ofarbana" da ne bi svako lice na ulici izgledalo Munchov "Krik". Zapravo ni ne znamo kako bi izgledalo društvo da je sve vrijeme svjesno svega. I dalje živimo u organiziranim cjelinama koje prolaze kroz život bez prevelikog saznanja o tome kako funkcioniraju ružniji aspekti današnjice. Prevelika količina stvarnosti možda je ljudima i nepoželjna pa je svjesno izbjegavaju. Ali ipak, ako je stvarnost nešto prema čemu osjećate intrigu, ne možete je vječno mimoilaziti jer će ona, bez obzira na vaše najbolje napore, na kraju pronaći vas.
Ali puno ljudi živi sklonjeno od stvarnosti. Često su to ljudi koje je oblikovala sudbina, najčešće određena već samim rođenjem i uvjetima u kojima su došli na svijet. To su ljudi za koje ćemo reći da se nalaze na nekoj margini, bilo da je riječ o kriminalcima, prostitutkama, narkomanima, pripadnicima raznih bandi, alkoholičarima, možda čak i ubojicama, egzekutorima...
U svakodnevnom životu navjerojatnije ne susrećemo baš sve kategorije s ovog popisa, ali oni su uvijek tu, negdje, i iza skoro svakog od njih stoji neka priča, najčešće tužna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.