Mekana bijela potrbušina - oči u oči sa skrivenim licem svijeta

Što zapravo znamo o svijetu oko nas? O gradu oko nas? O drugim zemljama i ljudima? Naša percepcija je mahom subjektivna i poprilično oblikovana medijskom kulturom koju konzumiramo. To se može odnositi na bilo koju zemlju svijeta, ali kad govorimo o medijskoj kulturi nemoguće je prvo ne pomisliti na Ameriku. Svi smo odrasli uz američki film, televiziju, glazbu... jedino možda tipično američki sportovi nisu uspjeli napraviti preveliki prodor na Starom kontinentu.

Slika koju pritom formiramo najčešće je proizvod vremena, medijskog vremena, ne stvarnosti. Tako smo 80-ih i 90-ih imali poplavu tzv. "sitcom" serija koje su najčešće glorificirale američki život u suburbiji - kuća do kuće, garaža, skladna obitelj, nekoliko djece, pas, travnjak... Priča se ponavljala u nedogled i poprilično je zarazila znatan dio svijeta stvarajući jednu noviju verziju "američkog sna", udobnog života u gabaritima srednje klase.

Tek ponekad, naročito ranih 90-ih, isplivalo bi nešto što odudara od idilične slike, recimo pojava grunge glazbe koja je u sebi nosila koncentraciju gnjeva, anksioznosti, revolta i općeg nezadovoljstva postojećim stanjem. Dakako, kako i znamo, sve što nekim slučajem postane popularno uskoro podliježe komercijalizaciji koja je već do početka novog stoljeća uvelika "obuzdala" glazbu kao izričaj i ponovno je vratila na status proizvoda.

Ali to ne znači da su iskreni vapaji tek tako eliminirani već su gurnuti ispod površine i upravo taj veliki prostor koji se nalazi "ispod površine" ima nam što za reći o onoj drugoj slici koja je stvarnija, neugodnija, a često i teža za gledanje. Zašto joj onda uopće davati pažnju? Tko zna, možda zato što u jednom trenutku shvatimo da beskonačna konzumacija iluzije nema smisla.

Tu stvarnost ispod površine, na svoj svojstven način, odlično je prikazao David Lynch u filmu "Blue Velvet" iz 1986. Idlična slika suburbije skriva nešto u pozadini, nekakvi problemi gomilaju se iza skoro svaka 4 zida svih tih kuća u nizu.

Takav materijal može biti šokantan, ako dolazi kao čin razbijanja iluzije, ili sugestija da je stvarnost obavijena iluzijom, ili pak može biti svojevrsna potvrda vlastitih sumnji.

Uspoređujući pak informacijsku dostupnost danas ili krajem 80-ih očito je da je iluzija postala neodrživa, barem u onoj potpunosti kad je mogla postojati samo sumnja, nešto nalik Lynchevom nadrealnom filmu. Danas su društveni problemi puno vidljiviji zahvaljujući internetu, ali površinski slojevi jučerašnjeg svijeta još su uvijek prisutni i nastoje održati stvarnosti u ljepšim bojama.

Dobro, možda je to donekle i nužno, možda stvarnost mora biti s vremena na vrijeme "ofarbana" da ne bi svako lice na ulici izgledalo Munchov "Krik". Zapravo ni ne znamo kako bi izgledalo društvo da je sve vrijeme svjesno svega. I dalje živimo u organi...