Globalni gospodarski rast se počeo osjećati gotovo svugdje, što osobito pozitivno osjećaju proizvođači nafte, nadajući se nastavku nedavnog impresivnog poboljšanja cijene nafte. No, za ispunjenje tih želja, neće biti potrebno samo da proizvođači preuzmu bolju kontrolu nad održavanjem disciplinirane proizvodnje već će morati razmišljati i o onome što je izvan njihove kontrole, posebice outputa naftnog proizvoda iz naftonosnog škriljevca i vrijednosti dolara.
Samo prije nešto više od tri godine, svjetska naftna burza je trgovala redovito s okvirnih sto dolara po barelu nafte. Potom, početkom 2016. godine, cijene su drastično pale na oko 30 dolara po barelu, zahvaljujući maloj potražnji, alternativnoj ponudi (osobito nafti iz naftonosnog škriljevca i plina u Sjedinjenim Državama, kao i novoj proizvodnoj paradigmi OPEC-a kojim upravlja zapravo Saudijska Arabija.
Uslijed pada izvoza i proračunskih prihoda, OPEC je osmislio novi pristup, temeljen na moderniziranom proizvodnom dogovoru dviju ključnih načela; s jedne strane veće fleksibilnosti za zemlje koje se suočavaju s osobito složenim unutarnjim prilikama (poput Libije) i uključenju proizvođača koji nisu članovi OPEC-a, osobito Rusije. Zajedno, proizvođači OPEC-a i izvan njega stvorili su temelj otkuda bi cijene nafte mogle rasti. Kako dolazi do povećanja gospodarskog rasta i nastanka geopolitičkih nedoumica, osobito u nekim zemljama proizvođačima, nafte cijene su doista porasle na oko 60 dolara po barelu. Trenutačni gospodarski rast je dobar za rast cijene nafte i drugih potrošnih dobara jer je sam po sebi sinkroniziran, stvaran i sam sebe jača. Istovremeno ga potiču sustavno važna gospodarstva Europe, Japana, Sjedinjenih Država, ali i sve više zemalja u razvoju. Tu se ne radi samo o financijskom inženjeringu, već i pravoj gospodarskoj djelatnosti koja završava u povećanju proizvodnje dobara i usluga.
Uzimajući u obzir taj rast, današnji globalni gospodarski oporavak počinje generirati cikluse konzumacije, ulaganja i trgovanja. Čini se da će ova faza imati i daljnji uspon, osobito ako će mjere za rast gospodarstva u Sjedinjenim Državama i dobre prilike u Europi biti potpomognute strukturalnim reformama, uravnoteženim upravljanjem potražnje, te boljom koordinacijom međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa. Rizik cijene nafte se preselio sa strane potražnje na stranu ponude. Više cijene nafte mogu umanjiti proizvodnu disciplinu u OPEC-u, osobito u Nigeriji i Venezueli, odnosno onim zemljama koje su povijesno žurile osigurati višu razinu dobiti kako bi popravili teške proračunske okolnosti, a često na štetu drugih članica ove organizacije, osobito Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ova praksa se još više komplicira kada se u tu sliku pokušaju staviti i zemlje izvan OPEC-a. Prisjetimo li se i povećanje proizvodnje iz alternativnih izvora, veliki rast cijena ostaje izvan dohvata.
Malim modifikacijama u trenutačnom dogovoru, članice OPEC-a bi mogle održati kolektivnu proizvodnju disciplinu, uz preduvjet da postoji dovoljno političke volje za to. Možda Rijadu neće poći za rukom određivati tempo, pogotovo ne zemljama izvan OPEC-a, ali razumnim pregovorima je i to moguće. Posebice se to odnosi na veze Rijada i Moskve. Dvije zemlje su povećale svoj politički i gospodarski dijalog 2017. godine, a osim formalnog povećanja broja političkih kontakata koji su kulminirali prvim posjetom saudijskog monarha Rusiji, njihove rasprave su imale i nekoliko praktičnih ishoda. Povrh svega, Rusija i Saudijska Arabija su uspjele doći do zajedničkog stava na tzv. dogovor OPEC Plus, kojega su 2016. godine potpisale članice i nečlanice OPEC-a, a u korist smanjivanja proizvodnje nafte kako bi se povećale cijene na međunarodnom tržištu. Sada surađuju na proširivanju tog dogovora do kraja 2018. godine, što je ruski predsjednik Vladimir Putin potvrdio kralju Salmanu bin Abdul-Azizu al-Saudu putem telefonskog razgovora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
