Za vrijeme rata u Libiji, tijekom 2011. godine, informacije iz te zemlje teško su se probijale prema vanjskom svijetu, a nakon što je rat završen, odnosno nakon što je predsjednik Muammar Gaddafi likvidiran od strane militanata, vijesti iz te zemlje gotovo su u potpunosti prestale stizati.
Bilo je to politički prigodno - "diktator" je svrgnut i ubijen i tu se više nema što za reći, sve što je preostalo je proces implementacije demokracije za netom oslobođen libijski narod.
Stvarnost je ipak bila vrlo drugačija. Prva značajna vijest koja se probila iz te zemlje stigle je otprilike godinu dana nakon ubojstva Gaddafija - dakako, govorimo o brutalnom smaknuću američkog ambasadora Christophera Stevensa 11. rujna 2012.
Ironično je, no Stevens, koji je radio na pomaganju islamističkim militantima da svrgnu Gaddafija, na kraju je skončao na isti način kao i Gaddafi i to od strane istih ljudi. Eksplicitne scene povlačenja njegovog beživotnog tijela po ulicama Benghazija bile su poput preslike iživljavanja na mrtvom tijelu Muammara Gaddafija kod Sirtea samo godinu dana ranije.
Bio je to još jedan podsjetnik na opasnu vanjsku politiku koju vodi SAD, koja im se vraća kao bumerang u gotovo redovnim intervalima, počevši od njihovog podupiranja ekstremista protiv Sovjeta u Afganistanu 80-ih godina pa do aktualnog podupiranja sirijskih ekstremista - a tu posljedicu ovog puta najviše osjeća Europa.
No, brutalno ubojstvo američkog ambasadora, i još nekoliko njegovih kolega, također je bio podsjetnik da Libija nije na putu mirne implementacije demokracije i njenih vrednota već je i dalje prožeta sukobom, o kojem se možda ne govori, ali on svakako traje.
Period poslijeratnog mira u Libiji se zapravo nikada nije ni desio - Islamisti, naoružani i opasni, odmah su krenuli s međusobnim sukobima i borbom za teritorij. Ta borba traje i danas na nekoliko frontova.
Karta: aktualna situacija u Libiji - zelena boja: snage lojalne vlastima u Tripoliju, crvena boja: snage lojalne vlastima u Tobruku (Haftar i LNA), plava boja: lokalne snage, žuta boja: Tuarezi
Ipak, šest godina kasnije neke stvari su ipak jasnije - iako govorimo o zemlji u kaosu u kojoj postoje brojne frakcije i plemena (s vremenom će se uvidjeti da je bilo pravo čudo da je Gaddafi, mada čvrstom rukom, uspio tako dugo zemlju držati na okupu - i u miru), dvije ključne strane mogu se identificirati: zapadne frakcija i istočna frakcija. Odnosno govorimo o snagama koje su koncentrirane na zapadu zemlje, oko Tripolija i Misrate, te o snagama na istoku zemlje gdje su glavni centri Benghazi i Tobruk.
Tko je na čijoj strani u striktno geopolitičkom smislu? Došlo je do svojevrsne geografske inverzije - zapadna Libija, dok je Gaddafi vladao, bila je dom anti-imperijalizma, dok su SAD i druge Zapadne sile eksploatirale nezadovoljstvo na istoku Libije gdje je buknula prva oružana pobuna. Danas je stvar u neku ruku obrnuta - zapadni dio Libije, odnosno vlasti u Tripoliju, fokusirane su na geopolitički Zapad, prema Washingtonu i Parizu, dok istok Libije, gdje vlada "alternativna Vlada", gleda prema geopolitičkim silama Istoka, odnosno Rusiji i Kini.
Zapravo govorimo o dvije zemlje u jednoj, a nastojanja nekih da se ove dvije frakcije ujedine do sada nisu prošle jer se guralo ujedinjenje koje bi bilo pro-Zapadno orijentirano, dakle s centrom u Tripoliju, a istok Libije zna da se najveća naftna bogatstva nalazi ispod njihovih nogu i ne vide razloga zašto ga uopće dijeliti u konačnici.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
