Kubanska Nacionalna skupština izabrat će 19. travnja novog vođu Kube. Raul Castro, koji je služio dva mandata kao predsjednik, napušta tu poziciju u svojoj 86. godini života. Promjena vodstva na Kubi, kako je poznato, nije baš česta. Od 1959. godine to se dogodilo samo jedanput, odnosno 2006. godine kada je predsjednik Fidel Castro obolio i nakon što ga je zamijenio njegov brat Raul. Po prvi puta u šest desetljeća na čelu Kube neće biti Castro, što je jedna od najvećih promjena koje je Kuba doživjela u modernoj povijesti.
Svaka država rođena u revoluciji doživljava krizu nakon prvog prijenosa vlasti novoj generaciji. Osim što je to politički riskantno, često je to početak kraja revolucionarnog političkog sustava. Na Kubi je taj prijenos odgađan, a potom kroz dva mandata Raula Castra dolazi do laganog prelaska iz permanentne revolucije k liberalnijem režimu. Njegov nasljednik mora osigurati gospodarsko blagostanje i razvoj ekonomije, mir sa Sjedinjenim Državama i stvoriti nenasilan odnos prema sve većem broju kritičara vlasti u Havani. U tome mu neće pomoći činjenica da u Komunističkoj partiji i dalje sjede vjerni Fidelovi revolucionarni drugovi koji se neće tako lako pomiriti s tektonskim promjenama kubanske države.
Raul Castro je već jasno naznačio koga on podržava kao svog nasljednika. To je njegov prvi potpredsjednik, 57-godišnji Miguel Diaz-Canel. Njegov uspon na vlast će biti prvi pravi prijenos vlasti i prva vladavina čovjeka koji nije bio dijelom povijesne generacije koja je započela revoluciju 1959. godine. Mnogi od njih su i dalje živi, iako imaju oko 90 godina. Raul Castro je sam 2011. godine odlučio da nema mjesta za te 'metuzaleme', pa je odredio uvođenje blokade na reizbor za više vladine i partijske rukovoditelje nakon dva mandata. Prema njegovim riječima, nikad nije dobro da se starci drže vlasti. To je najzad pokazao svojim primjerom i najavom svog povlačenja s čela Kube.
Raul je ipak imao nešto što Diaz-Canel nema, a to je prijenos karizme Fidela Castra. Kao njegov vjerni brat, Raul je bio prihvaćen među narodom kao usta i uši Fidela, barem dok je dugovječni vladar Kube bio živ. Fidel je umro 2016. godine i time ostavio mnogobrojna pitanja kubanskom narodu, kao i vladajućim komunistima. Diaz-Canel je inženjer koji se penjao kroz nomenklaturu od provincijskog partijskog vođe do prvog potpredsjednika, a svoju vlast ne može temeljiti jednostavno na karizmi ili nasljeđu, već će ju morati opravdati djelovanjem. Do sada se pokazalo kako je on pragmatičan političar, svjestan svog vremena. Nije dobar govornik pred velikom javnošću, ali je opušten i kolegijalan u manjim skupinama. Po svemu je sličan svom mentoru Raulu Castru, koji će svakako biti njegova potpora i savjetnik u iskustvu. Istovremeno, Raul Castro bi mogao i dalje biti odlučujuća snaga kubanske politike s obzirom da njegov mandat kao prvog sekretara Komunističke partije prestaje tek 2021. godine. Ta je funkcija daleko moćnija od one predsjednika, kao što je to bilo u Sovjetskom Savezu. Vodstvo partije zapravo donosi sve važne gospodarske, društvene i vanjskopolitičke odluke i politike, a predsjednik je po ustavu obvezan izvršavati i provoditi u djelo te odluke.
S te se strane može reći kako prijenos predsjedničke vlasti nije toliko važan, no ipak se radi o prvom slučaju kada vođa Komunističke partije i vođa kubanske vlade nisu iste osobe. Naime, Fidel i Raul Castro su do sada istovremeno obnašali obje funkcije. Po prvi puta će Kuba imati dva izvora vlasti, te će se postavljati pitanja kako razgraničiti ovlasti partije i države, što je potencijalno zapaljiva atmosfera. Diaz-Canel ima zakonsku mogućnost postavljati ministre po svom nahođenju, a ujedno će dobiti više kontrole nad objašnjenjem i implementacijom politika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
