Kubanska Nacionalna skupština izabrat će 19. travnja novog vođu Kube. Raul Castro, koji je služio dva mandata kao predsjednik, napušta tu poziciju u svojoj 86. godini života. Promjena vodstva na Kubi, kako je poznato, nije baš česta. Od 1959. godine to se dogodilo samo jedanput, odnosno 2006. godine kada je predsjednik Fidel Castro obolio i nakon što ga je zamijenio njegov brat Raul. Po prvi puta u šest desetljeća na čelu Kube neće biti Castro, što je jedna od najvećih promjena koje je Kuba doživjela u modernoj povijesti.
Svaka država rođena u revoluciji doživljava krizu nakon prvog prijenosa vlasti novoj generaciji. Osim što je to politički riskantno, često je to početak kraja revolucionarnog političkog sustava. Na Kubi je taj prijenos odgađan, a potom kroz dva mandata Raula Castra dolazi do laganog prelaska iz permanentne revolucije k liberalnijem režimu. Njegov nasljednik mora osigurati gospodarsko blagostanje i razvoj ekonomije, mir sa Sjedinjenim Državama i stvoriti nenasilan odnos prema sve većem broju kritičara vlasti u Havani. U tome mu neće pomoći činjenica da u Komunističkoj partiji i dalje sjede vjerni Fidelovi revolucionarni drugovi koji se neće tako lako pomiriti s tektonskim promjenama kubanske države.
Raul Castro je već jasno naznačio koga on podržava kao svog nasljednika. To je njegov prvi potpredsjednik, 57-godišnji Miguel Diaz-Canel. Njegov uspon na vlast će biti prvi pravi prijenos vlasti i prva vladavina čovjeka koji nije bio dijelom povijesne generacije koja je započela revoluciju 1959. godine. Mnogi od njih su i dalje živi, iako imaju oko 90 godina. Raul Castro je sam 2011. godine odlučio da nema mjesta za te 'metuzaleme', pa je odredio uvođenje blokade na reizbor za više vladine i partijske rukovoditelje nakon dva mandata. Prema njegovim riječima, nikad nije dobro da se starci drže vlasti. To je najzad pokazao svojim primjerom i najavom svog povlačenja s čela Kube.
Raul je ipak imao nešto što Diaz-Canel nema, a to je prijenos karizme Fidela Castra. Kao njegov vjerni brat, Raul je bio prihvaćen među narodom kao usta i uši Fidela, barem dok je dugovječni vladar Kube bio živ. Fidel je umro 2016. godine i time ostavio mnogobrojna pitanja kubanskom narodu, kao i vladajućim komunistima. Diaz-Canel je inženjer koji se penjao kroz nomenklaturu od provincijskog partijskog vođe do prvog potpredsjednika, a svoju vlast ne može temeljiti jednostavno na karizmi ili nasljeđu, već će ju morati opravdati djelovanjem. Do sada se pokazalo kako je on pragmatičan političar, svjestan svog vremena. Nije dobar govornik pred velikom javnošću, ali je opušten i kolegijalan u manjim skupinama. Po svemu je sličan svom mentoru Raulu Castru, koji će svakako biti njegova potpora i savjetnik u iskustvu. Istovremeno, Raul Castro bi mogao i dalje biti odlučujuća snaga kubanske politike s obzirom da njegov mandat kao prvog sekretara Komunističke partije prestaje tek 2021. godine. Ta je funkcija daleko moćnija od one predsjednika, kao što je to bilo u Sovjetskom Savezu. Vodstvo partije zapravo donosi sve važne gospodarske, društvene i vanjskopolitičke odluke i politike, a predsjednik je po ustavu obvezan izvršavati i provoditi u djelo te odluke.
S te se strane može reći kako prijenos predsjedničke vlasti nije toliko važan, no ipak se radi o prvom slučaju kada vođa Komunističke partije i vođa kubanske vlade nisu iste osobe. Naime, Fidel i Raul Castro su do sada istovremeno obnašali obje funkcije. Po prvi puta će Kuba imati dva izvora vlasti, te će se postavljati pitanja kako razgraničiti ovlasti partije i države, što je potencijalno zapaljiva atmosfera. Diaz-Canel ima zakonsku mogućnost postavljati ministre po svom nahođenju, a ujedno će dobiti više kontrole nad objašnjenjem i implementacijom politika.
Novi kubanski predsjednik bit će odmah suočen s gospodarskim poteškoćama, koje su pogođene sustavom dvostruke valute. Taj sustav je Fidel Castro uveo 1994. godine kako bi uspio pridobiti slijevanje deviza (najčešće američkog dolara) od kubanske emigracije. Raul Castro je ujedno objasnio kako je potrebno hitno ponovno ujediniti monetarni sustav u jednu valutu, no taj čin može završiti u nepredvidivim gospodarskim posljedicama. Za razliku od većine drugih zemalja na svijetu, Kuba se ne može obratiti Međunarodnom monetarnom fondu ili Svjetskoj banci za financijsku pomoć, jer se država povukla iz ovih međunarodnih financijskih organizacija nakon revolucije. Ujedno na Diaz-Canelu ostaje zadatak provođenja kontroverznog programa gospodarskih reformi, koje uključuju smanjivanje restrikcija na privatno poduzetništvo i mogućnost izravnih stranih ulaganja. Ove reforme su u posljednjim godinama nešto usporene, a Diaz-Canel ima breme osmišljavanja kako ih ponovno pokrenuti. Ne smije biti u tome brz, jer bi time okrenuo konzervativno krilo Komunističke partije protiv sebe. Prespore reforme ne samo da će naljutiti reformiste u partiji, već će se odraziti i na raspoloženje kubanskog naroda.
Isti taj kubanski narod također želi više slobode izražavanja. Javna kritika kubanskog režima sve je veća, s obzirom da sve više Kubanaca ima slobodan pristup internetu. Prošle godine su tvrdolinijaši u kubanskoj vlasti započeli veliku kampanju defamacije i prijetnje protiv kritičnih blogera i neovisnih novinara, a Diaz-Canel je tu kampanju podržao, na očito iznenađenje mnogih analitičara u zemlji i inozemstvu. Kampanja nije uspjela, mnogi poznati Kubanci stali su u obranu slobode govora i većina internetskih stranica s kritičkim sadržajem još uvijek djeluju. Mudri Raul nastojao se postaviti u sredinu ovog sukoba i odabrati zanimljivu strategiju koju je opisao kao reformu bez žurbe, ali i bez pauze. No, tko bi išta rekao protiv Raula, s obzirom da ima neupitan autoritet u Komunističkoj partiji? S druge strane, Diaz-Canel će morati opravdati svoju legitimnost predsjedničke vlasti.
S druge strane Floridskog tjesnaca Kubanci gledaju s podozrenjem na politiku Donalda Trumpa koji je američku kubansku strategiju predao u ruke konzervativnim kongresmenima kubanskog porijekla. Ovu frakciju Kongresa vodi senator Marco Rubio, republikanac iz Floride, koji je zdušno bio protiv politike Baracka Obame i obnove američko-kubanskih odnosa. Trump je obznanio kako preokreće Obaminu politiku i završava s vremenom otvorenosti prema Havani, ali za sada većina gospodarskih otvaranja ostaju na životu. Politički, međutim, dolazi do pogoršanja odnosa Washingtona i Havane. Trump je u listopadu prošle godine utjecao na bilateralne odnose smanjivanjem broja diplomata u američkom veleposlanstvu na Kubi nakon što su zaposlenici patili od neobjašnjivih zdravstvenih problema. Također je iz Washingtona istjerao 17 kubanskih diplomata. Novi državni tajnik odnosno američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo također nije dobar znak za Kubance. Pompeo je glasno prosvjedovao protiv Obaminog približavanja Kubi, a novi mega-jastreb Bijele kuće, savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, opisao je Kubu kao osovinu zla te ju lažno optužio za razvoj biološkog oružja.
Sve to okruženje predstavlja ozbiljan izazov Diaz-Canelu. Većina Kubanaca poznaje samo Castra kao svog vođu, a njihova se vlast nije mogla propitivati. Ukoliko Diaz-Canel može ostvariti gospodarski uspon, onaj koji će osjetiti kubanski građani, onda će ga Kubanci s oduševljenjem prihvatiti. No, ako dođe do problema, tada će i stanovništvo pokazati svoje nezadovoljstvo ne samo novim predsjednikom već i cjelokupnim komunističkim sustavom na Kubi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
