Etiopija polaže pravo na kulturne i vjerske vrijednosti koje su se mogle njegovati, ponovno kalibrirati i razvijati kako bi potaknule miran suživot raznih etničkih skupina. Štoviše, povijest je pružila mnoge šanse da Etiopija pronađe formulu za ujedinjenje i prijeđe na demokratskiji način života. Ipak, mnogo puta se borila da iskorijeni otrovno sjeme koje je učinkovito uništilo njezine šanse za etničku i vjersku raznolikost. I tako, već više od godinu dana, zemlja je u ratu sama sa sobom - iznova. Etiopija je duboko religiozna nacija. I kršćani i muslimani imaju fascinantne priče za ispričati ne samo o svom podrijetlu, već i o tome kako su uspjeli pregovarati o zajedničkom prostoru. Stoga se postavlja pitanje: kakvu ulogu religija igra u sukobu u Tigrayu?
Etiopija ima dugu povijesnu i kulturnu povezanost s kršćanstvom i islamom. Otprilike dvije trećine etiopskog stanovništva identificira se kao kršćani, a jedna trećina su muslimani. U vrijeme popisa stanovništva 2007., 43,5% stanovništva identificirano je kao etiopski pravoslavni kršćani, 33,9% kao muslimani i 18,5% kao protestanti. Daljnjih 3% identificiralo se s tradicionalnim animističkim uvjerenjima, dok se preostali dio identificirao s nekom drugom religijom (uključujući katoličanstvo). Etiopija je također nekada imala znatnu židovsku populaciju poznatu kao "Beta Izrael". Međutim, većina Židova preselila se u Izrael tijekom 20. stoljeća. Kulturna snaga etiopske pravoslavne crkve "Tewahedo" je posebno značajna. Mnogi Etiopljani su ponosni na činjenicu da su njihovi ljudi slijedili kršćanstvo prije nego što su mu mnoge zapadne nacije bile izložene. Također često žele istaknuti da su jedna od rijetkih afričkih nacija koju s kršćanstvom nisu uveli europski kolonizatori. Doista, Etiopija je bila jedna od prvih zemalja koja je kršćanstvo proglasila službenom državnom religijom 333. godine. Etiopija je duboko religiozno društvo. Stoga mnoge obitelji i zajednice snažno obeshrabruju otpadništvo ili obraćenje. Međutim, postoji široka tolerancija i poštovanje vjerske raznolikosti općenito. U dijelovima zemlje gdje postoji velika populacija i kršćana i muslimana (kao što je glavni grad), crkve i džamije se često nalaze u neposrednoj blizini i odnosi su mirni.
Sloboda vjeroispovijesti osigurana je ustavom iz 1995. godine, a sloboda bogoštovlja bila je zajamčena i ustavima Etiopije iz 1930. i 1955. godine, iako se na određenim mjestima to načelo u praksi ne poštuje uvijek. Državne vjere nema i zabranjeno je osnivanje političkih stranaka na temelju vjere; sve vjerske skupine dužne su se registrirati pri vladi i obnoviti registraciju svake tri godine. U Etiopiji je zločin huškati jednu religiju na drugu. Diskriminacija muslimana je harala od stvaranja moderne Etiopije, muslimani su bili marginalizirani u eri Haile Selassija. Haile Selassie je zapravo došao na vlast tijekom porasta oporbe muslimanima na državnim pozicijama. Postoji određena napetost između članova Etiopske pravoslavne crkve i protestantskih kršćana, kao i između etiopskih pravoslavaca i muslimana općenito.
Etiopija je u svojoj dugoj povijesti preživjela nekoliko mračnih epoha. Religija je bila jedan od razloga zašto je opstala. Uzmimo, na primjer, "Zemene Mesafint" - doba prinčeva. Ovo razdoblje, između sredine osamnaestog i sredine devetnaestog stoljeća, dobilo je ime po Bibliji jer je oponašalo biblijsko "razdoblje sudaca" u povijesti Izraela. Ta je era započela nakon što je Jošua, koji je vodio Izraelce do oslobođenja i pomogao im da se nasele u Obećanoj zemlji, upravo umro. Središnja točka židovskog života počela je nestajati i nacija se rascijepila na 12 plemena. Uslijedio je začarani krug nasilja i bezakonja. Na isti način, Zemene Mesafint je bio izdajničko vrijeme u etiopskoj povijesti, čija je unija ugrožena od strane regionalnih gospodara rata gladnih moći. Znanstvenici vjeruju da je pojačani regionalizam tijekom tog razdoblja doveo zemlju do ruba raspada. Ali Etiopska pravoslavna crkva, moćni nedržavni akter, bila je za jedinstvo. Religija je pružila teološki utemeljeno oruđe - nacionalni mit o društvenom savezu - za ublažavanje prijeteće opasnosti.
Obični građani koristili su ovaj pojam kako bi izmislili vlastitu verziju volksgiesta, odnosno načina života. Njihova je glavna briga bila pregovaranje o svom prostoru s etničkim i vjerskim drugima. U konačnici, to je pomoglo Etiopiji da izbjegne egzistencijalnu krizu. Dugi niz godina religija je pružala epistemički okvir za viziju mirnog suživota. Međutim, ovaj mit — i društvene vrijednosti koje su njime obuhvaćene — nije njegovan i ponovno kalibriran kako bi se uklopio u trenutnu socijalnu i političku stvarnost. Umjesto da postane ujedinjujuća snaga, ona je postala izvor politizacije i polarizacije. Vjerska pripadnost zamijenjena je etničkom.
U Etiopiji danas, etnička pripadnost nije puka odanost, već interpretativni okvir pomoću kojeg grupe analiziraju i formuliraju svoje postojanje. Religija i njezine društvene vrijednosti su oslabljene. Što je još više zabrinjavajuće, političari sada plijene i instrumentaliziraju religiju kako bi stjecali političke poene. Problem s kojim se Etiopija sada suočava ima neku sličnost s vremenima Zemene Mesafinta. Opet, imamo moćne regionalne države, od kojih neke djeluju sa zabrinjavajućom razinom autonomije i s dobro opremljenim vojskama. Osobni animoziteti među političkim vođama često brzo poprimaju plemenski oblik. Etnička odanost, a iz toga proizašla teritorijalnost, postala je prizma kroz koju se zamišljaju ljudske interakcije. Povijesne nepravde ne rješavaju se na pravi način, već ih neprijateljske skupine ponovno šire i potaknu kako bi postigle svoje političke ciljeve.
Prvo, ono što se očituje u društvenim i političkim sferama simptomatično je moralno propadanje unutar religijskih institucija. Svojom nesposobnošću da postanu izvor mirnog suživota i pomirenja, vjerske skupine u Etiopiji odgovorne su za gubitak moralnog kompasa u društvu. Drugo, ne postoji jedinstvena vjerska cjelina koja privlači pozornost i diktira ujedinjujuću priču dok se suočavaju s vlastitim unutarnjim krizama vezanim uz etničku pripadnost. Na primjer, dok je poglavar pravoslavne crkve Tigrayana, Abune Mathias, govorio protiv uloge vlade u sukobu, mnogi njegovi kolege svećenici otvoreni su pristaše vladinih akcija. Treće, religija je korištena kao mobilizirajući faktor s obje strane. Pristaše zaraćenih skupina koriste svoje propovjedaonice da demoniziraju svoje percipirane neprijatelje i prikazuju svoje vođe u mesijanskom svjetlu. To riskira pretvaranje ideoloških stajališta u dogmu i desenzibiliziranje ljudi na zločine počinjene protiv suprotstavljenih skupina. Religiozno protkana retorika potiskuje politiku od ideja koje se mogu osporiti u evanđelju koje se mora braniti pod svaku cijenu.
Budućnost Etiopije je neizvjesna. Državi su potrebni napori svih dionika kako bi spriječili da se još više spusti u tragediju. Vjerske skupine – kršćani i muslimani – imaju veliku ulogu. Oni imaju sada nekoliko putanja za rješavanje problema u kojem su se našli. Moraju postaviti teška pitanja zašto i kako društvo klizi u kaos pun mržnje. Moraju smisliti korektivne radnje unutar sebe i pronaći jedinstvenu priču među sobom. Drugo, postoji velika potreba za međureligijskim mirovnim naporima. To zahtijeva izlazak iz malih eho komora, empatično slušanje onih koji su povrijeđeni i pružanje narativa koji nadilazi političke podjele. Treće, vjerski vođe moraju se emocionalno distancirati od politike i pronaći neutralan prostor kako bi mogli dobiti moralnu jasnoću. Moraju pronaći hrabrost da govore istinu. Etiopija vapi za novim društvenim savezom - "mi" čovječanstva, a ne za "mi protiv njih" politike. Dok različitost treba poštivati, pa čak i slaviti, vjerska učenja sada bi trebala biti usmjerena na ozdravljenje društva i pomirenje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
