Južnoafrička vladajuća stranka Afrički nacionalni kongres izabrala je krajem prošle godine novog predsjednika. Cyril Ramaphosa je osoba za koju se smatra da može spretno preuzeti vladu, stabilizirati gospodarstvo i očuvati ustavni sustav koji je pomogao uništiti apartheid. Ne očekuje se da previše ode u raskorak s tradicionalnim ekonomskim politikama vladajuće stranke, ali posljednji njegovi nazori pokazuju da bi Ramaphosa mogao oštro zaokrenuti prema konfiskacijama zemljišta sličnim onima koji su uništili Zimbabve.
Ramaphosa je tako počeo otvoreno govoriti kako će njegova zemlja konfiscirati zemljište bez kompenzacije vlasnicima, što će jamčiti preokret u sofisticiranom gospodarstvu koje čini 20 posto outputa subsaharske Afrike. Slično je napravio i Robert Mugabe u Zimbabveu. Britanski ministar vanjskih poslova 1979., neuništivi Lord Carrington i jedan od voljenih političara Margaret Thatcher je tada napravio dogovor s Mugabeom i njegovom višerasnom, ali međunarodno nepriznatom vladom u Zimbabveu (bivšoj Rodeziji), pri čemu se Mugabeu dala mogućnost preuzimanja vlasti, ali bi pritom on osigurao da se farme u toj afričkoj zemlji prodaju i kupe po uobičajenim kupoprodajnim ugovorima. Taj ugovor je bio na snazi do 2000. godine. Vlada je, odgovarajući na pritisak svojih glavnih podupiratelja, morala odgovoriti na njihove kritike jer socijalističke politike Mugabea u prvih dvadeset godina njegove vlasti nisu uspjele izvući gospodarstvo iz stagnacije. Mugabe je uspješno prenio krivnju na iznimno tanak sloj bijelih farmera, kojima je potom oduzeta zemlja i stoka.
Slijedila je prava katastrofa. Farme su prestale proizvoditi žitarice i uslijedila je prava glad. Banke su propale, jer su bile ovisne o pozajmnicama velikim farmerima. Vlada, koja je ovisila o dobivanju jake valute izvozom žitarica, nije više imala novaca; kad je Mugabe počeo tiskati novi novac, uslijedila je hiperinflacija. Gospodarstvo je stalo, a mnogi Zimbabveanci su počeli osjećati pritisak diktature. Nezaposlenost i nestanak obrazovane srednje klase proizvelo je i nevjerojatnih četiri milijuna emigranata, koji su većinom pobjegli u Južnoafričku Republiku.
A ta je zemlja u međuvremenu prošla vlastitu tranziciju iz vlasti bijele većine k većinskoj crnačkoj upravi. Pod uvjetima privremenog dogovora, poznatog kao Konvencija za demokratsku Južnoafričku Republiku, Nelson Mandela i njegov Afrički nacionalni kongres mogli su preuzeti vlast uz niz jamstava, uključujući ona za prava pojedinaca na privatno vlasništvo. Ustav je 1996. godine dozvolio nominalna preuzimanja kritički važnih posjeda, ali ih je vlada morala obeštetiti po tržišnim cijenama. Dogovor je bio na snazi dva desetljeća, a mnogi nasljednici Bura tj. bijeli farmeri svojevoljno su prodali svoja zemljišta po tržišnoj cijeni vladi u Pretoriji, koja je potom većinom redistribuirala zemlju do tada bezemljaškim Afrikancima. S gospodarske strane gledišta, taj je program bio golem neuspjeh, ali je vlada provela cijeli proces na legalan i pravilan način.
Tako više ne ide. Tijekom prošlog desetljeća prosječna godišnja stopa rasta gospodarstva Južnoafričke Republike bila je oko dva posto, što je daleko ispod potrebnih šest posto, dostatnih za rješavanje goruće krize nezaposlenosti od 28 posto. Relativno sport rast je posljedica niza čimbenika. Južnoafrički porezi su neizmjerno visoki, regulacija postaje sve više složenija, a kvaliteta uprave opada. Zbog toga, a i zbog rastuće korupcije, Afrički nacionalni kongres počeo je gubiti izbornu potporu. Njegovi koalicijski partneri su Komunistička stranka i sindikati, koji sve više rade protiv vladajućih. Maoistička skupina Borci za ekonomsku slobodu, koju vodi rasistički demagog Julius Malema, dobiva sve više potpore u ispitivanjima javnog mnijenja.
Ramaphosa je stoga došao kao osvježenje južnoafričke političke scene i zamijenio Jacoba Zumu kao vođa Afričkog nacionalnog kongresa. On smatra kako je potrebno preuzeti dio tih populističkih obećanja, te pretvoriti Južnoafričku Republiku u 'Edenski vrt', kako je to Ramaphosa objasnio, i to konfiskacijom zemljišta južnoafričkih farmera bez kompenzacije. Ujedno uvjerava svoje birače kako taj čin neće naštetiti Južnoafričkoj Republici, no to nije baš tako. Zimbabve nam pokazuje koliko je opasno dirati u već postojeći sustav, a s obzirom na još uvijek mladu demokraciju i relativnu kulturu nasilja u zemlji, može se dogoditi da vlada u Pretoriji postane iznimno autoritarna. Ironično, sve se to događa u Zimbabveu susjednoj zemlji, gdje milijuni Zimbabveanaca može posvjedočiti što je čin preuzimanja poljoprivrednog zemljišta učinio njihovoj državi. Na djelu bi trebao biti Južnoafrički ustavni sud, koji bi morao zaustaviti takav čin.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
