Krajem rujna, točnije 27. rujna, stanovnici Katalonije izaći će na prijevremene regionalne izbore. Ovi se izbori smatraju vrlo važnima jer bi mogli konačno odlučiti da li su Katalonci spremni na nezavisnost i raspad Kraljevine Španjolske. Promicatelji nezavisnosti su sastavili gotovo bizarnu koaliciju koju zajednički čine desni nacionalisti i oportunistički nacional-republikanci, poneki lokalni celebrity i vođe malih secesionističkih udruženja bez posebnog političkog pravca.
Svi oni, zajedno s lokalnom vladajućom elitom, zaključili su da je secesija dobar način privlačenja pozornosti i glasova. Tijekom posljednjih nekoliko godina uspjeli su mobilizirati značajan dio društva obilježenog krizom, nesigurnošću i nemirom. Na ulice su pozvali stotine tisuća ljudi na prosvjede pod jednom zastavom i jednim sloganom.
Tijekom proteklih trideset godina europski kontinent je vidio mnoge podjele moći i do tada neviđenu političku decentralizaciju. Lisabonski je ugovor prihvatio ovu redistribuciju odgovornosti i proširio ju na regionalnim i lokalnim razinama po načelu supsidijarnosti. Ta supsidijarnost dovela je do dobre kohezije na administrativnoj razini Europske unije sve do ekonomske krize 2008. Tada je Bruxelles ponovno pokrenuo centralizacijske procese, djelomično kako bi države bile sposobne preživjeti vrlo striktnu kontrolu fiskalnog deficita, a dijelom da se izlaz iz krize načini onako kako to Bruxelles zapovijeda.
Kao posljedica jačaju secesionistički pokreti, među kojima su najjači oni koji su spojili nacionalističku ideologiju, domoljublje i ekonomski liberalizam. Oni nanovo objašnjavaju prava naroda, uključujući i pravo na unutarnje samoodređenje koje nadilazi državni ustav i međunarodno pravo. Paradoks u nekim razvijenijim europskim demokracijama jest da secesionisti iskorištavaju nedovoljno objašnjavanje nacionalne države. Ova zbrka u glavama posljedica je prijenosa dijela suvereniteta na supranacionalna tijela kao što je Europska unija, te ekonomska i institucionalna integracija na toj razini.
I dok objašnjavaju da prihvaćaju načela Europske unije, secesionisti smatraju da je šira politička struktura u kojima se trenutačno nalaze postala pretjerano disfunkcionalnom, previše skupom i previše agresivnom, te da se bore za identitetska prava naroda i ekonomske interese. Uz to, secesionisti stvaraju vanjskog neprijatelja za objašnjavanje uzroka unutarnjih problema, pa su stoga često euroskeptici.
Istovremeno, nastoje zaboraviti da je europski projekt isprva i nastao kako bi nadišao ekstremni nacionalizam koji je tri puta razorio europski kontinent u 20. stoljeću. Istovremeno, želja institucija za postnacionalizmom u mnogim se aspektima sukobljava s nerješenim nacionalnim rješenjima i proturječi situaciji na terenu. Tako katalonski nacionalizam ima svoje korijene u 18. stoljeću, svoje romantičarske etnocentrične ideje je stvorio u 19. stoljeću, a milenarijske ideje su ukorijenjene u povijesnim pravima što je sasvim obilježje ranog modernog vremena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
