Krajem rujna, točnije 27. rujna, stanovnici Katalonije izaći će na prijevremene regionalne izbore. Ovi se izbori smatraju vrlo važnima jer bi mogli konačno odlučiti da li su Katalonci spremni na nezavisnost i raspad Kraljevine Španjolske. Promicatelji nezavisnosti su sastavili gotovo bizarnu koaliciju koju zajednički čine desni nacionalisti i oportunistički nacional-republikanci, poneki lokalni celebrity i vođe malih secesionističkih udruženja bez posebnog političkog pravca.
Svi oni, zajedno s lokalnom vladajućom elitom, zaključili su da je secesija dobar način privlačenja pozornosti i glasova. Tijekom posljednjih nekoliko godina uspjeli su mobilizirati značajan dio društva obilježenog krizom, nesigurnošću i nemirom. Na ulice su pozvali stotine tisuća ljudi na prosvjede pod jednom zastavom i jednim sloganom.
Tijekom proteklih trideset godina europski kontinent je vidio mnoge podjele moći i do tada neviđenu političku decentralizaciju. Lisabonski je ugovor prihvatio ovu redistribuciju odgovornosti i proširio ju na regionalnim i lokalnim razinama po načelu supsidijarnosti. Ta supsidijarnost dovela je do dobre kohezije na administrativnoj razini Europske unije sve do ekonomske krize 2008. Tada je Bruxelles ponovno pokrenuo centralizacijske procese, djelomično kako bi države bile sposobne preživjeti vrlo striktnu kontrolu fiskalnog deficita, a dijelom da se izlaz iz krize načini onako kako to Bruxelles zapovijeda.
Kao posljedica jačaju secesionistički pokreti, među kojima su najjači oni koji su spojili nacionalističku ideologiju, domoljublje i ekonomski liberalizam. Oni nanovo objašnjavaju prava naroda, uključujući i pravo na unutarnje samoodređenje koje nadilazi državni ustav i međunarodno pravo. Paradoks u nekim razvijenijim europskim demokracijama jest da secesionisti iskorištavaju nedovoljno objašnjavanje nacionalne države. Ova zbrka u glavama posljedica je prijenosa dijela suvereniteta na supranacionalna tijela kao što je Europska unija, te ekonomska i institucionalna integracija na toj razini.
I dok objašnjavaju da prihvaćaju načela Europske unije, secesionisti smatraju da je šira politička struktura u kojima se trenutačno nalaze postala pretjerano disfunkcionalnom, previše skupom i previše agresivnom, te da se bore za identitetska prava naroda i ekonomske interese. Uz to, secesionisti stvaraju vanjskog neprijatelja za objašnjavanje uzroka unutarnjih problema, pa su stoga često euroskeptici.
Istovremeno, nastoje zaboraviti da je europski projekt isprva i nastao kako bi nadišao ekstremni nacionalizam koji je tri puta razorio europski kontinent u 20. stoljeću. Istovremeno, želja institucija za postnacionalizmom u mnogim se aspektima sukobljava s nerješenim nacionalnim rješenjima i proturječi situaciji na terenu. Tako katalonski nacionalizam ima svoje korijene u 18. stoljeću, svoje romantičarske etnocentrične ideje je stvorio u 19. stoljeću, a milenarijske ideje su ukorijenjene u povijesnim pravima što je sasvim obilježje ranog modernog vremena.
Često secesionisti samo razmišljaju o jedinstvenoj povijesnoj mogućnosti izgradnje svoje države, a u slučaju katalonskih secesionista često se temeljne republikanske vrijednosti kao što su jednakost i bratstvo odvajaju od drugih naroda Španjolske, napose s Kastiljcima, iako su s njima gradili jednu državu kroz više od pet stotina godina. Upravo nasuprot tome, obećava se nova katalonska država koja će se graditi od nule.
Trenutačni predsjedatelj katalonske vlade Artur Mas smatra da su nadolazeći izbori zamjena za referendum o samoodređenju koji trenutačni španjolski ustav, kao uostalom i mnogobrojni drugi ustavi u Europi, jednostavno ne dozvoljava. Zaobilaznim putem Mas i njegovi kolege nastoje brojati mjesta u parlamentu, a ne glasove. Time bi se španjolska vlada primorala da dopusti referendum. Mnogi ustavni pravnici smatraju da je to legalno izvršavanje državnog udara. Da bi se to što više onemogućilo, španjolska vlada u Madridu je odlučila po Statutu o autonomiji, obnovljenom 2007., da svaka fundamentalna reforma katalonske vlade mora imati dvotrećinsku potvrdu u parlamentu. U tome se očituju borbe za moć i složenost španjolske politike koja prolazi najveću krizu od kraja Španjolskog građanskog rata. Međutim, katalonski je primjer i jasan slučaj tjeskobe koju dijele mnogi europski građani.
Politički život zapadnih demokracija pokazuje sve odlike političke dekadencije obilježene golemim strahom od terorizma, ali i od nekontrolirane brzine promjene, od gubitka zaposlenja, gubitka međusobne komunikacije i sve neujednačene distribucije resursa. Osjeća se stalan gubitak kontrole vlastitog života ili načina života, te raste stalna opasnost od vlasti koja je izgubila kontrolu ili koja je povećala osobno kontroliranje svakodnevnog života.
Različite države imaju različite načine kako se nose s tim strahovima. Mađarska je pokazala da je pošla najesktremnijim putevima fizičkog razgraničavanja i zatvaranja u sebe, ali i teroritorijalno-institucionalne kavge u Španjolskoj govore o kolopletu straha i tjeskobe u sunčanoj kraljevini.
Od kraja diktature Francisca Franca, u Kataloniji je na snazi pragmatičan nacionalizam koji je putem takvih političkih stranaka na vlasti već tri desetljeća. Projekt katalonskog nacionalizma nije u tom vremenu zastao poradi nedostatka vlastite države. Upravo naprotiv, katalonska nacija se osnaživala obrazovanjem, kroz medije i putem kulturnih politika, a autonomija je bila logičan slijedeći korak. Takva mašinerija u dobrom je dosluhu s vlasti i stvara poseban narativ koji je sasvim suprotstavljen onom u Madridu.
Na izborima krajem rujna natječu se sedam stranaka. Tri od njih su za nezavisnosti, a ostale su za ostanak u uniji sa španjolskom krunom. Među onima koje zagovaraju nezavisnost postoje razni stavovi. Junts pel Si (JPS) je tvrdokorna stranačka lista za nezavisnost koju čine glavne secesionističke katalonske stranke uz različite građanske organizacije. Ova je lista ideološki različita, jer se sastoji od stranke desnog centra CDC i lijeve ERC, a jedina zajednička platforma jest katalonska nezavisnost. Zanimljivo je da ni čelnik CDC-a Artur Mas niti vođa ERC-a Oriol Junqueras ne predvode ovu koaliciju već Raul Romeva iz ICV-a.
Candidatura d'Unitat Popular (CUP) je također lista za nezavisnost koju čine krajnja ljevica i komunisti koji žele nezavisnu katalonsku republiku. Katalonski ogranak Podemosa i Esquerra Unida čine labaviju struju za nezavisnost pod nazivom Catalunya Sie que es Pot (SqeP) koju vodi Lluis Ravell. Ona nije jasno obilježena željom za nezavisnošću, ali naglašava potporu za suveren katalonski narod koji treba biti slobodan da odluči svoju vlastitu budućnost.
Među strankama koje zagovaraju ostanak u kraljevstvu su lokalne inačice državnih stranaka. Partit Popular Catala (PPC) je katalonski oblik španjolske vladajuće konzervativne stranke koja se oštro opire katalonskoj nezavisnosti ili predlaganju takve nezavisnosti. Stranka ima slab odaziv u narodu, pa je premijer Rajoy smijenio njezinog čelnika Aliciu Sanchez-Camacho i postavio Xaviera Garciu Albiola. Relativno nova stranka je Ciutadans (C's) koju je stvorio Albert Rivera, a vodi ju Ines Arrimada i koja je snažno za španjolsku uniju te traži umjerene reforme u odnosima između Madrida i Barcelone.
Unia Democratica de Catalunya (Unio) bila je dominantna politička stranka u Kataloniji do pitanja nezavisnosti. Unija podupire definiciju Katalonije kao nacije, te traži federalnu reformu španjolskog ustava, međutim opire se nezavisnosti. Vodi ju Ramon Espadaler. Tu je također i katalonska verzija španjolskih socijalista, glavne oporbene stranke na državnoj razini, Partit deis Socialistes de Catalunya (PSC). Na državnoj razini se socijalisti protive katalonskoj nezavisnosti, ali traže reformu španjolskog ustava i više devolucije, kao u primjeru britanskog kraljevstva. PSC prati nacionalnu liniju, iako je bilo onih članova koji su se odvojili od tog glavnog toka misli.
Vrlo je izvjesno da niti jedna stranka neće dobiti jasnu većinu. Najviše glasova se očekuje za Junts pel Si, koja je na ispitivanjima javnog mnijenja dobila 36 posto glasova. Ova će stranka zasigurno biti ključna u stvaranju koalicije koja će biti orijentirana dobivanju nezavisnosti. Stranke koje su sklone uniji dobiti će prema tim procjenama tek nešto više od 30 posto glasova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
