Kraj stare lojalnosti: Kako je diplomatska eskalacija između Rusije i Azerbajdžana razotkrila novi poredak na Kavkazu
Krajem lipnja i početkom srpnja 2025. odnosi Rusije i Azerbajdžana dospjeli su na najnižu razinu od raspada SSSR‑a. Okidač su bile policijske racije u Jekaterinburgu, pri kojima su dvojica braće iz Azerbajdžana, Ziyaddin i Huseyn Safarov, preminula u pritvoru. Moskva je navela zdravstvene razloge, no Baku je ocijenio da je riječ o mučenju motiviranom etničkom netrpeljivošću te otvorio kazneni postupak protiv neimenovanih ruskih dužnosnika. Taj je incident mobilizirao azerbajdžansku javnost, dok su vlasti hitno suspendirale sve bilateralne političke i kulturne kontakte.
Ruski odgovor temeljio se na negiranju sustavne odgovornosti i pozivanju na "pojedinačne propuste". Međutim, pozivanje ad‑hoc pogreške nije smirilo Azerbajdžan, koji je brzo posegnuo za recipročno oštrim potezom: 30. lipnja policija je pretresla redakciju Sputnik Azerbajdžan i privela više urednika, među njima Igora Kartavihha i Jevgenija Belousova. U istom valu uhićeno je još petnaestak ruskih državljana pod optužbama koje sežu od kibernetičke prijevare do krijumčarenja droge. Moskva je potez okarakterizirala "neprijateljskim" i zatražila trenutno oslobađanje novinara.
Diplomatska razmjena nota ubrzo je poprimila ton kakav se rijetko čuje među državama koje formalno i dalje tvrde da njeguju "strateško partnerstvo". Ministarstvo vanjskih poslova Rusije pozvalo je veleposlanika Rahmana Mustafajeva, dok je azerbajdžanska strana istoga dana uručila prosvjed ruskom otpravniku poslova u Bakuu. Ključni prijepor postao je pristup konzularnih predstavnika pritvorenim državljanima; Baku ga je ograničio, dodatno produbljujući nepovjerenje.
Pozadina trenutačne krize leži u dugoročnom pomicanju ravnoteže snaga na Južnom Kavkazu. Vojna pobjeda Bakua u ratu 2020. omogućila je Azerbajdžanu da se nametne kao dominantan igrač, pri čemu je logistička, obavještajna i politička potpora Turske odigrala presudnu ulogu. Ruska mirovna misija u Karabahu, nekoć jamstvo utjecaja Kremlja, sada se u Bakuu doživljava kao privremena obveza čije produljenje ovisi o volji pobjednika, a ne o pregovaračkoj moći Moskve.
Usto, energetska slika dramatično se promijenila. Dok se Europa poslije veljače 2022. ubrzano diverzificira, izvoz azerbajdžanskog plina Transanadolskim i Transjadranskim plinovodom dobiva stratešku cijenu za Bruxelles. Baku time jača pregovaračku polugu naspram Moskve, ali i stječe politički kapital u Bruxellesu i Washingtonu. Takva kombinacija – vojni uspjeh, energetski prihodi i šira paleta partnera – daje Azerbajdžanu samopouzdanje za odlučniji nastup prema tradicionalno dominantnoj Rusiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
