Osamdesetogodišnji Mihail Gorbačov je nedavno dao intervju njemačkom listu Spiegel u kojemu opisuje posljednje dane Sovjetskog Saveza, njegove neuspjehe u rješavanju problema s Komunističkom partijom, kao i pokušajima puča. Opisao je komuniste kao skupinu luđaka, Jeljcina kao osobu zaokupiranu moći i žeđi za slavom, sebe kao umornog čovjeka s ograničenjima, te Putina kao političara koji vodi zemlju u prošlost. Sve su to već poznate tvrdnje i opisi posljednjeg generalnog sekretara SSSR-a, velike sile koja je svoje posljednje trenutke doživjela u pokušaju državnog udara u kolovozu 1991. te ostala na papiru državom do prosinca te godine.
Danas se daleko više zna o tim danima nego što je svijet shvaćao u to vrijeme. Poznato je tko je donosio odluke, kakve su one bile i koje odluke nisu provedene. Događaji u kolovozu bili su dramatični, i nitko ih nije očekivao u zapadnim vladama iako je postojao opći osjećaj kako se nešto značajno događaja. Nakon što je postalo bjelodano da se SSSR raspada na svoje sastavne dijelove, sovjetska vlada je odlučila preuzeti kontrolu nad sovjetskim predsjednikom i generalnim sekretarom Gorbačovom. Pokušaj takvog državnog udara vodili su konzervativni članovi Komunističke partije, protivnici Gorbačovljevog programa reformi i ideje povelje o novom savezu koji bi decentralizirao mnoge ovlasti središnje vlade republikama.
Otkako je preuzeo vlast, Gorbačov je pokrenuo ambiciozan program reformi, poznat po dvojnom načelu Perestrojka i Glasnost. Ovi su potezi od 1985. znatno zabrinuli sovjetsku nomenklaturu, a ni sam Gorbačov nije predmnijevao da će ove slobode specifično povećati nacionalističke težnje neruskih naroda. Posebno se taj nacionalistički žar probudio 1991., u vrijeme kada je SSSR bio u dubokoj gospodarskoj i političkoj krizi. Godinu prije su Estonija, Latvija, Litva, Armenija i Gruzija proglasili obnovu svoje neovisnosti od Sovjetskog saveza. U siječnju 1991. sovjetska vojska je pokušala silom vratiti Litvu i Latviju, ali bez uspjeha. Na Gorskom Karabahu i u Južnoj Osetiji došlo je do oružanih sukoba.
Rusija je proglasila svoju suverenost 12. lipnja 1990. i započela ograničeno primjenjivati sovjetske zakone, posebno one vezane za gospodarstvo i financije, na području Rusije. Vrhovni sovjet Ruske socijalističke federativne republike je prihvatio zakone koji su bili proturječni sovjetskim zakonima. Na referendumu 17. ožujka 1991., kojega su bojkotirale baltičke zemlje, Armenija, Gruzija i Moldova, većina građana ostalih republika izrazilo je želju obnoviti novi Savez. Osam od devet republika (Ukrajina je bila protiv) prihvatilo je Povelju o novom savezu, koji bi stvorio Sovjetski savez kao federaciju nezavisnih republika, sa zajedničkim predsjednikom, vanjskom politikom i vojskom. Ovaj ugovor se potpisao 20. kolovoza 1991. a potpisnici su bili Rusija, Kazahstan i Uzbekistan.
Pokušaj državnog udara vodio je čelnik KGB-a Vladimir Krjučkov, a pridružili su mu se ministar obrane Dmitrij Jazov, ministar unutarnjih poslova Boris Pugo, premijer Valentin Pavlov, vicepredsjednik Genadij Janajev, čelnik Sovjetskog obrambenog vijeća Oleg Baklanov, predstojnik Gorbačovljevog ureda Valerij Boldin i sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza Oleg Šenjin. Oni su zahtijevali od Gorbačova i predsjednika Rusije Borisa Jeljcina uvođenje izvanrednog stanja i povratak na stare zakone. Jedno vrijeme su i Gorbačov i Jeljcin bili zatočeni.
Puč je počeo objavom izvanrednog stanja na medijima, a u Moskvu su stigli tenkovi koji su okružili Bijelu kuću odnosno sovjetski parlament. Od 19. do 21. kolovoza odvijali su se sudbonosni razgovori i pokušaji napada na parlament. Povijesne snimke pucanja na parlament i Jeljcinov uspon na tenk te pridobivanje vojske na svoju stranu bili su ključni trenuci 20. stoljeća. Urotnici su uhićeni, a Jeljcinu su dane ovlasti imenovanja čelnika regionalne uprave. Gorbačov je dao ostavku na mjesto generalnog sekretara 24. kolovoza, a zamijenio ga je Vladimir Ivaško do 29. kolovoza. Toga dana je Vrhovni sovjet okončao sve aktivnosti Komunističke partije na sovjetskom teritoriju. Jeljcin je potom preuzeo komunističke arhive i imovinu, te odredio zabranu djelovanja Partije na ruskom tlu i zatvaranje zgrade Centralnog komiteta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
