Kraj rata, početak zaborava: Trump i Netanyahu obnovili su američko-izraelsku osovinu moći, dok se pokolj Palestinaca i dezintegracija Palestine privremeno pauziraju za reputacijski oporavak Izraela

Rat u Gazi je, kaže se, završio. Na pozornici je čovjek koji se voli nazivati "spasiteljem": Donald Trump. Mjesecima prije toga njegova je administracija bezrezervno držala Netanyahuovu ruku – politički, diplomatski i logistički – produljujući agoniju palestinskog naroda koju je velik dio svijeta bez ustručavanja nazvao genocidom. Sada isti arhitekt tvrdi da je "mir stigao". Retorika je grandiozna, no krvava memorija posljednje dvije godine ne briše se jednim govorom u Knessetu niti koreografijom u Sharm el‑Sheikhu.

Oslobađanje preostalih živih izraelskih zarobljenika jest dobra vijest i to nitko razuman ne osporava. Ali prizori kolektivnog delirija u zapadnim medijima, pretvaranje njihove sudbine u jedino relevantno mjerilo "pravde", ponovno je gurnulo u fusnotu desetke tisuća ubijenih Palestinaca, većinom žena i djece. Ta asimetrija empatije sustavna je i nipošto slučajna: život jednog naroda vrijedi manje od političke potrebe drugog da "završi posao" bez posljedica.

Dvije pune godine trajao je nemilosrdni rat, a tek pred kraj, kad je razmjer razaranja postao neodrživ i za najdiscipliniranije spin doktore, zapadni partneri počeli su stidljivo izražavati "zabrinutost". U praksi je to značilo ništa: bombe su padale dok su se u Bruxellesu i Washingtonu tražile riječi koje neće obvezivati na djela. Sada, kad se proglašava "kraj", predstavlja se kao uspjeh ono što je trebalo biti polazna točka – prekid pokolja civila i razmjena zarobljenika.

Izrael danas staje "na rub" dovoljan da reputacijski preživi. Računa se na kratko pamćenje i dug ciklus medijske amnezije. Činjenica da su Trump i visoki dužnosnici SAD‑a u Izraelu već prvog dana nove faze priče, govori sve: signal da nikakav pravni progon, nikakav Haški sud, neće izdržati geopolitičku gravitaciju. Netanyahu ide dalje, za jednu publiku možda čak i kao heroj, za drugu kao čovjek koji je ogolio što sve prolazi kad imaš pravi štit.

Ako danas treba imenovati stvarne junake, to nisu lideri koji paradiraju po podijima. To su ljudi koji su od prvog dana uporno svjedočili o patnji Palestinaca i odbijali pristati na hijerarhiju žrtava – umjetnici poput Rogera Watersa, ili Greta Thunberg koja je vlastitom reputacijom platila sudjelovanje u flotilama protiv blokade. Neki su, uz stalnu i jasnu osudu napada 7. listopada, govorili o logici očaja u zatočenoj Gazi. Usporedbe s probojem iz Varšavskog geta nisu identične ni lagane, ali otkrivaju ono što se željelo sakriti: kad se ljudima ukine politički horizont, očaj postaje jedina valuta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.