Međunarodna zajednica slavi jednu od rijetkih uspjeha u današnjem nesigurnom svijetu Revolucionarne oružane snage Kolumbije (Fuerzas Armadas Revolucionrias de Colombia, FARC) završile su predaju 7100 komada oružja UN-ovoj misiji u zemlji i time su završile pobunu protiv državnih vlasti koja je trajala 53 godine! Sada se dvije strane moraju usredotočiti na implementaciju ostatka mirovnog dogovora, koji također nosi nekoliko velikih izazova.
FARC je gerilski pokret koji je bio u trajnom oružanom sukobu s vladom od 1964. Poznat po nizu vojnih taktika, FARC se koristio nekonvencionalnim metodama uključujući teroristička djelovanja. Stvoren tijekom Hladnog rata, FARC se predstavio kao marksističko-lenjinistička seljačka snaga koja je promicala političku ideju seljačkog pokreta i protuimperijalizma. FARC je stvoren kao vojno krilo Komunističke partije Kolumbije, nakon što je kolumbijska vojska napala ruralne komunističke enklave. Kao način obrane, seljaci su se uključili u FARC, kojega su kasnije klasificirali kao terorističku organizaciju Kolumbija, Sjedinjene Države, Kanada, Čile, Novi Zeland i Europska Unija. Zanimljivo, Venezuela, Brazil, Argentina, Ekvador i Nikaragva nisu stavili FARC na svoje liste terorističkih skupina, iako je organizacija imala svoje 'izlete' u Peru, Venezuelu, Brazil, Panamu i Ekvador. Dapače, venezuelanski predsjednik Hugo Chavez je priznao FARC kao regularnu vojsku i tražio kolumbijsku vladu i njezine partnere da priznaju FARC kao dio državnog sustava jer bi političko priznavanje FARC-a spriječio njegovo vodstvo u nastavku terorističkog djelovanja.
Predsjednici Andres Pastrana Arango (1998.-2002.) i Alvaro Uribe (2002.-2010.) nisu priznavali da postoji snaga koja u potpunosti nadzire dio Kolumbije, iako je to bila bjelodana činjenica. Tek je Juan Manuel Santos uspio utvrditi kako se Kolumbija bori protiv organizirane sile, a u nastojanju slamanja te sile imao je i potporu milijuna Kolumbijaca koji su od 2008. prosvjedovali protiv FARC-a. Njihove su operacije često uključivale otmice i dobivanje otkupnina. Financirali su se ilegalnim rudarstvom, oporezivanjem stanovništva na području gdje su boravili njihovi borci, te proizvodnjom i distribucijom droge. UN je ustanovio kako je 12 posto svih ubojstava civila u Kolumbiji uključivalo FARC ili ELN, dok je 80 posto uključilo desno orijentirane paravojske, a ostatak od osam posto kolumbijske sigurnosne snage.
FARC je bila daleko najveća protuvladina snaga u Kolumbiji. Godine 2007. FARC je tvrdio da ima oko 18 tisuća ljudi pod oružjem, a kolumbijska vojska je 2010. utvrdila da se sastoji od 13,800 naoružanih članova, od čega su polovica gerilski borci. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos je 2011. smanjio taj broj na 10 tisuća, ali 2013. je stigla vijest kako je od 2002. 26,648 članova FARC-a i ELN-a odlučilo napustiti formacije i demobilizirati se. Prema istraživanju Human Rights Watcha, do 30 posto regruta su tinejdžeri i djeca, među kojima su mnogi prisiljeni priključiti se FARC-u. Žene čine oko 40 posto gerilske vojske. Svi su oni držali jugoistočne, sjeverne i jugozapadne regije Kolumbije, na području od oko 500 tisuća četvornih kilometara. Radi se ponajviše o tropskim džunglama, te dolinama unutar planinskog lanca Anda.
Tijekom 2012. godine FARC je izvršio mnoge napade na energetsku infrastrukturu Kolumbije, ali su borci počeli pokazivati slabost. Izvršavali su manje napade protiv izoliranih vojnih jedinica, dok su redarstvene snage počele razbijati sve veće odrede pobunjenika. U lipnju 2016. FARC je konačno priznao da više nema interesa niti snage boriti se protiv ojačale kolumbijske vojske. FARC je tada potpisao primirje sa Santosom na susretu u Havani. Bio je to povijesni korak prema kraju ratovanja u Kolumbiji. Već 25. kolovoza prošle godine Santos je najavio mirovni dogovor s FARC-om i nacionalni referendum koji se održao 2. listopada. Taj referendum je trebao biti izravna potpora glasača dogovoru između kolumbijske vlade i FARC-a, koji je uključio temu ruralne reforme, političkog sudjelovanja FARC-a, kraja neprijateljstava, rješenja za proizvodnju nezakonite droge, prava žrtava i mehanizme implementacije i verifikacije dogovora. Referendumskim glasovanjem, građani Kolumbije su odbili prijedlog dogovora s 50,2 posto spram 49,8 posto. S obzirom da referendum nije bio obvezatan, vlada i FARC su 24. studenog 2016. potpisali revidirani mirovni ugovor kojega je šest dana kasnije prihvatio Kolumbijski kongres. Počela je predaja oružja UN-u, a pred Kolumbijom se postavljaju mnoga pitanja koja će odrediti budućnost zemlje.
Prije svega, obje strane moraju jamčiti sigurnost. Mir sklopljen s FARC-om je okončao najveću pobunu u Kolumbiji, ali druge oružane skupine i dalje su aktivne. Nacionalna oslobodilačka vojska (ELN) nastavlja rat protiv vlade unatoč tekućem mirovnom procesu koji se dogovorio u glavnom gradu susjednog Ekvadora Quitu. Kolumbijska vlada i ELN su najavili plan o primirju početkom rujna te moraju pojačati svoje pregovore kako bi se to i osiguralo. Druge oružane skupine, uključujući razne kriminalne organizacije i mnoge frakcije FARC-a koje su se odvojile nakon postizanja dogovora, kontroliraju važne dijelove kolumbijskih perifernih područja. Na vladi je da poveća svoje vojne i redarstvene napore kako bi u kratkom vremenu ostvarila relativni nadzor nad tim područjima. Uz sve to, posljednja isporuka od 872 komada oružja se mora uništiti unutar misije UN-a do 1. rujna, kako je i predviđeno dogovorom koji smanjuje količinu naoružanja u Kolumbiji.
Drugi veliki izazov jest reintegracija FARC-ovih boraca u građanski život i njihovo uključivanje u gospodarske zadruge, politički rad i obrazovanje. FARC planira održati svoju unutarnju koheziju i kolektivni način života. Njihov je prijedlog da borci ostanu u vrlo zabačenim krajevima Kolumbije, ali je pitanje od čega će tamo živjeti s obzirom da su ta područja iznimno siromašna, nema razvijenog tržišta i slaba je infrastruktura. Kolumbijska agencija za reinkorporaciju i normalizaciju, koja postoji od 2006. kao vladin ured za reintegraciju bivših boraca protiv vlasti, provodi proces reinkorporacije FARC-ovih boraca u kolumbijsko društvo, ali i za to će trebati povećana financijska sredstva kako bi jamčila uspješan proces.
Najzad, sam mirovni dogovor ima i političku blokadu. Oporbene političke stranke, na čijem čelu je bivši predsjednik Uribe koji je ujedno i pobjednik referendumskog 'ne' dogovoru s FARC-om, žele mijenjati neke aspekte dogovora prije nego započnu parlamentarni i predsjednički izbori iduće godine. Uspješna predaja oružja trebala bi dati povećanu podršku trenutačnoj vlasti, ali u krajnjem slučaju će ipak to ovisiti o razvoju odnosa dviju strana. Vlada i FARC moraju pokazati da su voljni smanjiti proizvodnju koke i promijeniti gospodarski temelj prema održivoj i legalnoj gospodarskoj djelatnosti. Trenutačni trendovi nisu pozitivni. Kolumbija zapravo doživljava rekordno visoku proizvodnju koke, a kritičari smatraju da se to može shvatiti kroz mirovni proces kao blaži pristup vlade FARC-u po pitanju droge. Posebna mirovna jurisdikcija, mehanizam tranzicijske pravde koji bi trebao jamčiti pravedan postupak i rasvijetliti što se događalo tijekom razdoblja pobune, mora također pokazati neutralnost i bez očite pristranosti zaključiti tko u FARC-u mora odgovarati za zločine, a tko je podložan amnestiji.
U svemu tome je predaja naoružanja kamen međaš buduće Kolumbije. Završila je jedna od najdužih oružanih pobuna na svijetu, a FARC prestaje postojati kao nasilna organizacija. Unatoč svim izazovima na putu i svim nedoumicama koje donosi budućnost, to je hvale vrijedno postignuće kolumbijskog naroda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
