Južni Sudan jedna je od najmlađih zemalja na svijetu. Neovisnost je dobio u ljeto 2011. godine, nakon mirovnog dogovora unutar Sudana kojim je završen najduži građanski rat na afričkom kontinentu. Odmah po dobivanju neovisnosti, Južni Sudan je upao u kaos međusobne političke kavge koja je završila razdvajanjem vladinih snaga i pobunjeničkih frakcija. Otkako su počele borbe u Južnom Sudanu, inače energetski bogatom području, poginulo je na tisuće ljudi, a 2,2 milijuna ljudi je izbjeglo iz svojih domova. Neki od njih su uspjeli pronaći svoje mjesto u izbjegličkim rutama prema Europi. Zemlja je bogata naftom, ali je dobar dio rezervi pod upitnikom uslijed borbenih aktivnosti i neriješenih pitanja između Jube (glavnog grada Južnog Sudana) i Khartouma (glavnog grada Sudana). Prema dogovoru iz 2005. godine, Južni Sudan je dobio 50 posto bivših sudanskih naftnih resursa, što predstavlja golem doprinos proračunu, ali je sav taj dogovor pao u vodu jer se on ticao ujedinjenog Sudana. Zbog proglašenja neovisnosti, Južni Sudan je morao zaustaviti proizvodnju nafte i prepoloviti proračunske izdatke na gotovo svemu, osim plaća radnika. Tek 2013. godine je nastao dogovor kojim je stvorena demilitarizirana pogranična zona u kojoj se moglo nastaviti crpljenje nafte. Do tada je Južni Sudan već upao u koloplet unutarnjeg nasilja.
Osim naftnog, postoje i brojni drugi pogranični sukobi i rasprave. Glavna je oko pogranične regije Abyei, gdje se stalno odgađa referendum građana o tome žele li se pripojiti Sudanu ili ostati u Južnom Sudanu. Problem je u etničkom sastavu pokrajine, gdje poljoprivrednici naroda Dinka Ngok žele ostati u okviru Južnog Sudana, dok arapski stočari Misseriya smatraju da je to uzurpacija njihovog zemljišta za ispašu. U planinama Nuba u sudanskoj provinciji Južni Kordofan, većinsko kršćansko stanovništvo nije zadovoljno što je ostalo u okviru većinske muslimanske države. A unutar Južnog Sudana došlo je i do sukoba stočara različitih etničkih skupina u regiji Jonglei.
Godine 2015. postignut je dogovor u Jubi oko podjele moći i uvođenja konsocijacijskog političkog uređenja, ali je odmah taj sporazum propao i građanski rat se nastavio 2016. godine. Sada se inicijativa za podjelom moći u Južnom Sudanu obnovila. Prema planu, podjela moći bi trebala biti klasičan recept konsocijacijske demokracije odnosno formiranje širokih vladajućih koalicija koje općenito uključuju sve velike političke snage, na temelju geografske, etničke, vjerske ili regionalne organizacije. Logika ovog pristupa leži u uvjerenju kako vlade nacionalnog jedinstva i podjele moći daju veće povjerenje i sigurnost građanima koji od tih vladajućih struktura mogu očekivati ispunjenje osnovnih potreba. U tom obliku vladanja potrebno je donošenje odluka konsenzusom i osiguravanje prava manjinskih skupina davanjem veta tim grupama.
U svom temeljnom obliku, podjela moći je kratkoročno rješenje dugoročnih problema jednog društva ili države. Nigdje se konsocijacijska demokracija ne može tumačiti kao cilj već kao tranzicija prema inkluzivnijem i demokratičnijem društvu. Alternativa je trajna vlast i dominacija političkih elita, te društvo u kojemu nema puno smisla izlaziti ili čak organizirati izbore. Osnovica podjele moći je u konačnici povjerenje između političkih aktera u društvu, što kronično nedostaje u Južnom Sudanu. Primjerice, ukoliko se raspravlja tko će preuzeti vlast nad ministarstvom nafte, a znajući da je nafta najunosnija sastavnica južnosudanskog gospodarstva, onda je golemo i važno pitanje koja skupina će biti na toj poziciji i hoće li druge političke grupacije postati zbog toga osujećene i nestabilne. U igri podjele moći netko i dalje dobiva, a drugi i dalje gubi.
Pitanje podjele moći potaknuli su čelnici Međuvladinog tijela razvoja, regionalne organizacije koju čine Džibuti, Etiopija, Južni Sudan, Kenija, Somalija, Sudan i Uganda, a koju podupiru Sjedinjene Države i Afrička Unija, zajedno s nizom drugih međunarodnih partnera. Ovo tijelo predložilo je 2015. godine stvaranje Forum revitalizacije na visokoj razini koji bi trebao potaknuti ostvarenje propalog Sporazuma o rješenju sukoba u Južnom Sudanu iz 2015. godine koji je također imao kao glavnu sastavnicu podjelu moći. Zanimljivo je to inzistiranje na propalim sporazumima, što je ionako karakteristika rada međunarodnih organizacija širom svijeta. To je taktika prema kojoj medijatori smatraju kako sve najbolje znaju i pokušavaju provući određena rješenja pod svaku cijenu. Poznato je iz povijesti međunarodnih odnosa da to rijetko kada prođe dobro, osobito ako se podjela moći obavlja pod pritiskom jer naposljetku sve ovisi o tome postoji li dobra volja na terenu ili ne.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
