Koridor koji mijenja globalne postavke: Američki ulet između Erevana i Bakua koji Iran neće dozvoliti, a Rusija nema čime spriječiti - Tko kontrolira mostove Kavkaza, kontrolira tok energije, robe, pa i politike između Europe, Bliskog istoka i Azije

Koridor o kojem se posljednjih dana dosta govori zapravo je stara ideja s novim imenom i vrlo konkretnom geopolitičkom težinom. Riječ je o kopnenom i željezničkom pravcu kroz armensku pokrajinu Sjunuk (nekadašnji Zangezur) koji bi spojio glavni dio Azerbajdžana s njegovom eksklavom Nahčivanom, a zatim s Turskom. O sličnom otvaranju prometnih veza raspravljalo se još nakon rata 2020., kada je dogovoreno "odmrzavanje" regionalnih ruta, no bez preciznog modela suvereniteta i kontrole. Danas je taj koridor ponovno u središtu, ali uz bitno drukčiji okvir – američki.

U petak, 8. kolovoza, u Bijeloj kući su armenski premijer Nikol Pašinjan i azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev potpisali mirovni sporazum kojim se otvaraju ključne prometne veze te uspostavlja novi tranzitni pravac zanimljivog imena (!) "Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet" (TRIPP). Prema izvještajima, Washington dobiva ekskluzivnu ulogu u razvoju i upravljanju dionicom kroz Armeniju, u aranžmanu koji je opisan i kao dugoročni zakup. Formalno, ruta bi trebala funkcionirati unutar armenskog pravnog poretka, ali uz američku operativnu i komercijalnu prisutnost.

Na karti se vidi planirani Zangezur koridor koji bi prolazio kroz uski pojas armenske pokrajine Sjunuk, spajajući glavni teritorij Azerbajdžana s njegovom eksklavom Nahčivanom, a zatim omogućio izravan kopneni pristup Turskoj. Trasa ide tik uz iransku granicu, čime bi presjekla jedini armensko-iranski kopneni spoj, što objašnjava oštru reakciju Teherana. Koridor bi uključivao cestovnu i željezničku infrastrukturu, a u širem geopolitičkom smislu povezao bi Tursku s turkijskim državama Srednje Azije bez potrebe za tranzitom kroz Iran ili Rusiju.

Trump je time "uletio" u priču i preuzeo fokus: Sjedinjene Države vratile su se u Južni Kavkaz kao primarni posrednik, potiskujući dosadašnju rusku ulogu. Prethodila je višemjesečna diplomacija posebnog izaslanika, a u Washingtonu ovakav ishod tumače i kao poticaj za moguće približavanje Azerbajdžana širem američkom regionalnom projektu – od uključivanja u "Abrahamove sporazume" (priznanje Izraela) do učvršćivanja tzv. Srednjeg koridora (Europa–Kavkaz–Centralna Azija) kao alternativne euroazijske rute.

Tome se oštro protivi Iran. Zašto? Geografija daje dobar dio odgovora. Na kratkoj, ali vitalnoj granici između Irana i Armenije (oko 44 kilometra) Teheran vidi jedini stabilan izlaz prema Kavkazu i Crnom moru, ali i amortizer između sebe i tursko-azerbajdžanskog bloka. Koridor kroz Sjunuk, osobito ako bi bio "ekstrateritorijalan" ili pod tuđom sigurnosnom upravom, Teheran doživljava kao pokušaj presijecanja iranske kopnene veze s Armenijom i šire (i dalje prema Rusiji), te strateško okruživanje. Ne čudi da su visoki iranski dužnosnici najavili kako će "spriječiti svaku geopolitičku promjenu" na sjevernoj granici – čak i silom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.